Malo je ljudi danas na ovom svijetu koji, bez da išta traže zauzvrat, sebe daju za druge. Brian Tracy lijepo je to sročio mišlju da je najljepši dar koji nekome možete dati vaša bezuvjetna ljubav. To je najuzvišeniji oblik ljubavi. Ona koja ništa ne traži niti zahtjeva, a kao takva je i vrlo rijetka.
Stoga mi je bila ovog tjedna izuzetna čast pisati priču o udomiteljskoj obitelji iz Selnice koja to čini već punih 21 godinu i kroz čiju je kuću prošlo 32 djece bez primjerene roditeljske skrbi, a o čemu detaljno možete pročitati na stranici 61. ovotjednog izdanja naših novina. Takve priče nadahnjuju i ostavljaju za sobom onaj zadnji tračak nade da ipak u ovoj državi, u kojoj dana za danom bukte afere, postoji neka perspektiva i budućnost u kojoj se može koliko-toliko dobro i spokojno živjeti.
Kao i uvijek, ovo je dokaz da su obični ljudi ti koji mijenjaju stvari nabolje, a ne političari, država i naši zakržljali sustavi. To nisu ljudi koji kupuju markirane tenisice za 1500 kuna, kao što je to neki dan učinila djelatnica Centra za socijalnu skrb iz Zaprešića te koja se, između ostalog, opravdala nebuloznom rečenicom s obzirom na mjesto na kojem radi, a koju doslovno citiram „Zar su noge naših radnika manje vrijedne i ne smiju ući u skupe cipele?“
Ne, to su ljudi koji su za svoj 24-satni rad uvelike potplaćeni od naše države. Oni to rade prvenstveno zato što to vole raditi, a ne zbog koristoljublja. To su ljudi kojima je posao poziv, a ne samo posao. Nešto što se danas vrlo rijetko viđa. Zaista je lijepo za znati da takvi ljudi žive među nama u Međimurju i čine našu Hrvatsku boljom zemljom.
