Pronaći danas konobara, a posebice dobrog konobara, čini se za mnoge ugostitelje nemogućom misijom. Velik broj lokalnih ugostiteljskih objekata mjesecima traže konobare, dok su neki stavili i ključ u bravu jer im nema tko raditi.
Ljeti je situacija bila još koliko-toliko dobra jer su doma bili studenti, kojima je taj posao ujedno bio poprilično dobar izvor zarade, no kako je počela nova akademska godina, konobara ne mogu pronaći ni za lijeka. Novinski stupci i društvene mreže puni su oglasa za konobara. Nude se plaće od 5.000 do 6.000 kuna, plus božićnice, uskrsnice i regresi. Najčešće su uz to još osigurani putni troškovi, a ponegdje i smještaj te topli obrok.
Međutim, ni takvi uvjeti nisu dovoljni da privuku ljude da rade u njihovim lokalima. Postavlja se i logično pitanje za koliko radnih sati vrijedi navedena plaća. Na papiru većinom piše jedno, a u stvarnosti stvari funkcioniraju poprilično drugačije. Zaposlenicima je zato prekipjelo, prošla su ta vremena kad ih se moglo nasamariti, a da oni samo šute i ne prigovaraju. Kako i bi, kad se nekoliko kilometara preko granice nude plaće preko 1.000 kuna više i puno bolji radni uvjeti te se poštuju slobodni dani u tjednu, a da ne spominjemo Austriju i Njemačku gdje su plaće za konobarski posao i puno veće.
Ova slika iz ugostiteljstva lako se danas može preslikati i na veliku većinu drugih djelatnosti. Kako bi se reklo: “Saka rit dojde na šekret.” Došlo je konačno sve na naplatu, a neki će to jako skupo platiti. Pitanje je samo kamo će nas sve to odvesti.
Prije nekoliko dana razgovarala sam s jednim poznanikom koji je otvorio tvrtku u Austriji, pa me zanimalo koliko se tamo plaćaju porezi. Iz njegovog iskustva, za radnika kojemu isplaćuje 2.000 eura neto plaće, tu su još razni nameti državi koji na kraju mjeseca iznose oko 3.000 eura. Dakle, za jednog radnika ukupno 5.000 eura. Iz ove perspektive onda izgleda smiješno kad se poslodavci u Hrvatskoj žale koliki je njima namet.
