Odljev radne snage nije se dogodio preko noći, posebno na sjeveru Hrvatske. Taj naš sjever, u kojemu su prisutni najaktivniji i najdinamičniji poslovni događaji, poslovno napreduje brže nego ostatak države, no istovremeno je izgubio velik dio radne snage najviše zbog nezadovoljstva radnika s niskim plaćama, budući da naši građani imaju mogućnost migracija prema razvijenijim zemljama Europske unije zbog blizine granice sa susjednim državama, pa su skloni putovanjima na posao u druge države ne samo na mjesečnoj ili tjednoj, već neki i na dnevnoj bazi.
Nijedan radnik našeg sjevernog kraja nije “bezveze” otišao raditi u drugu zemlju, a iako su mnogi otišli tamo i s cijelom obitelji, mnogi bi se zasigurno i vratili kada bi se značajno popravila situacija u vlastitoj zemlji. Koliko je neprincipijelan pristup najviše centralne vlasti u donošenju odluka, pokazuje primjer rasta minimalne plaće tijekom proteklih desetak godina, a s kojim iznosom se neprestano populistički barata kao s idejom o nekom minimumu potrebnom za preživljavanje građana. Ako bismo tako porast minimalne plaće usporedili s porastom nekih drugih troškova života koji su u proteklih desetak godina porasli i do 100 posto (a, neki zasigurno i više), možemo primijetiti da je bruto minimalna plaća prije 10 godina, tj. 2009. godine iznosila 2.747 kuna, dok njezin iznos deset godina kasnije, u 2019. godini, iznosi 3.750 kuna, što je povećanje od samo 37 posto. Sramotno je, dakle, što se zapravo troškovi života toliko povećavaju iako plaće radnicima u tom istom periodu nisu toliko porasle. S obzirom da minimalna plaća ionako ne pokriva realne troškove života, može se uvijek postaviti i pitanje čemu ona služi. Zbog toga bismo mi svi građani i porezni obveznici, trebali znati razlikovati populističke ideje, s kojima nas neprestano obasipaju, od realnih činjenica.
No, osim samih nameta koji dolaze s državnog nivoa, bitni su i oni na koje utječe i lokalna razina, a s kojima se i sami građani nedovoljno bave. Iako jest najveći problem u onome što radi centralna vlast “tamo negdje u glavnom gradu”, problem je i kod nas samih budući da nedovoljno raspravljamo o onim propisima koji se donose u našim općinama i gradovima koji također bitno utječu na naš svakodnevni život. Jesmo li smo svjesni da ovisimo o volji i želji samih lokalnih čelnika hoće li oni htjeti smanjiti određene propisane poreze i namete ili će ih još više podići? Pri čemu nas o povećanju nameta najčešće obavještavaju tek kada su ruke za njihovo izglasavanje već “dogovorene” i kada je već sve spremno za glasovanje u općinskim i gradskim vijećima.
Ipak, pozitivni pomaci vide se kroz neke lokalne sredine u državi u kojima je ipak smanjen ili ukinut prirez porezu na dohodak, porez na potrošnju i komunalna naknada, pri čemu će u budućnosti taj novac ostati građanima na samostalno raspolaganje budući da ga neće biti dužni plaćati lokalnoj vlasti. Ista rasterećenja su posljedica racionalnijeg upravljanja i odgovornijim trošenjem novca poreznih obveznika.
Mnoge odluke vlasti su već donesene, ali još uvijek nismo na njih odreagirali. Vjerojatno ćemo početi reagirati kada uvidimo osjetno pražnjenje novčanika zbog novih obaveza. Za život kakav imamo, pa tako i za raspolaganje našim novcem, bilo da njime raspolažemo direktno mi ili vlast, odgovornost je zapravo na nama. U trenutku kada toga postanemo svjesni, vjerojatno će se početi donositi bolji propisi, koji će nam na kraju svakog mjeseca ipak ostavljati više vlastito zarađenog novca u džepu.
