Obljetnica povijesnih zbivanja u Međimurju, a posebno pregled svih proteklih stotinu godina unatrag, pokazuju da su se Međimurci naučili prilagođavati različitim životnim iskušenjima, da su mnogo radili i snalazili se na različite načine na tržištu rada, kako bi došli do uspjeha kakav imaju danas, a kakav im je prije stotinu godina bio nezamisliv. No, unatoč tome, a najviše zbog toga što u cjelokupnom gospodarskom razvoju zavisimo od središnje vlasti i zajedničkih državnih propisa o načinu poslovanja, pri čemu nam se nikad nije pomagalo, a indirektno nam se neprestano odnemagalo, i danas imamo problem nezaposlenosti i nesrazmjer između potreba tržišta rada za strukama i zanimanjima te vještinama rada koje naši građani imaju.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, na pregledu broja nezaposlenih osoba do 11. mjeseca prošle 2018. godine, vidljivo je da su na HZZ-u u Međimurskoj županiji u to vrijeme kao nezaposlene bile registrirane 2.132 osobe, od čega je bilo 57 posto žena i 43 posto muškaraca, a također od ukupnog broja nezaposlenih, 406 osoba bilo je bez završene škole, dok je 472 osoba bilo samo sa završenom osnovnom školom. Nadalje, 509 osoba imalo je srednju stručnu spremu do 3 godine školovanja i kvalificiranu stručnu spremu, 444 osobe s četverogodišnjom srednjom školom, 158 osoba s prvim stupnjem fakulteta i višom školom, dok je najmanje nezaposlenih bilo s visokom stručnom spremom i to njih 143. Nezaposlenost se, vidljivo, u usporedbi s 2017. godinom, smanjila, no razlog tome nije bolje stanje na tržištu u Međimurju, već iseljavanje stanovništva, što bi značilo bolje stanje na tržištu rada negdje izvan granica naše države.
Prema dobi, slika je također šarolika, je u cijelom zbiru vidljivo da je najviše nezaposlenih osoba mlađe dobi, budući na raspon do 29 godine starosti otpada 712 osoba te se nakon toga prema starosti broj nešto smanjuje da bi se ponovno povećavao kod osoba starijih od 50 godina života.
No, da bi se barem za nove generacije počelo spremati nešto malo bolje, te djecu racionalnije upisivalo u različite škole i programe, HZZ preporučuje povećanje ili smanjenje broja upisanih i stipendiranih učenika i studenata u pojedinim obrazovnim programima, pa su tako za područje Međimurja navedeni dvogodišnji ili trogodišnji srednjoškolski programi u kojima treba povećati broj upisanih učenika: zidar, stolar, tesar, obućar, ličilac-soboslikar, instalater grijanja, elektroinstalater, vodoinstalater, monter suhe gradnje, armirač, limar, keramičar, bravar, strojobravar, CNC operater, vozač motornog vozila, tokar, konobar, krojač, autolakirer, elektromehaničar, mesar, pekar, fasader i dimnjačar. U četverogodišnjim programima preporuka je za povećanje broja medicinskih sestara/tehničara opće njege, kao i obućarski tehničar, a kod stručnog studija naglasak je na strojarstvo, obućarska tehnologija, radna terapija i predškolski odgoj, dok je kod sveučilišnih studija to medicina, strojarstvo, elektrotehnika, građevinarstvo, računarstvo, matematika, računarstvo, anglistika, farmacija, rehabilitacija, logopedija i psihologija.
Prema očekivanome, obrazovni programi u kojim treba smanjiti broj upisanih, a to bi tada značilo i dati upute roditeljima da savjetuju vlastitu djecu u upisu na odabrani program, budući da će posao na tržištu rada teško naći, su: ekonomist, upravni referent, hotelijersko-turistički tehničar, likovna umjetnost, tehničar cestovnog prometa, a slično i kod upisa na studije, gdje su ekonomija i menadžment turizma i sporta postali studiji koji neće omogućavati lako zapošljavanje u struci, a prema tome ni pristojnu plaću s obzirom na razinu obrazovanja.
Razlozi zašto netko ne radi ili radi, mogu biti raznoliki, no kad je egzistencija u pitanju, većina prihvaća bilo kakav posao, ako je on pristojno i dostojno plaćen. Stoga je za pretpostaviti da većina nezaposlenih osoba nema dobru kvalifikaciju za tržište rada, budući da nam istovremeno na tržištu nedostaje određenih struka i zanimanja. Reklo bi se da pravnika, ekonomista i tzv. “filozofa”svugdje ima na bacanje, pa zbog toga u tim branšama plaće niti ne rastu kao u drugim zanimanjima, osim ako se radi o specifičnim znanjima koja moguće neka od tih zanimanja trebaju za neke poslove.
Za poboljšanje tržišta rada potrebno je zapravo mnogo više od pukih statistika, pa samih zavoda i različitih institucija, potrebne su radikalne reforme i rezovi na koje naše društvo još uvijek nije spremno, pa tada niti vlast ne poseže za promjenama. Posljedica toga jest da “guramo” jedni druge već godinama i sitničarimo sami prema sebi, nesvjesni da bi nam svima zajedno ipak bilo bolje kada bi se priča zaokrenula.
