Dojadilo je Međimurcima već odavno živjeti samo pjevajući si pjesmicu “Međimurje kak si lepo zeleno, cvetićem si ti meni ograjeno” i čekajući neka bolja vremena. Bolja vremena stvaraju oni sami već desetljećima, a budući da su još naši “stari” shvatili da se od pjesme ne živi, da bi preživjeli i napredovali morali su sami “zasukati rukave” i primiti se posla. Još prije mnogo godina osjetili su na vlastitoj koži što su “nacionalni interesi” vlasti koja nikada nije marila za njih, jer se eto, nalaze tamo negdje na dosadnom sjeveru gdje nema ni mora ni riba ni nekih velikih prostranstava zbog kojih bi postojali neki posebni interesi države ili vlasti za to područje, a posebno interesa većih europskih sila koje uvijek imaju utjecaj i na našu ekonomiju. Tako su Međimurci već unazad desetljećima shvatili što znači realni sektor i stvaran život i samostalno se primili svog posla u okvirima i mogućnostima u kojima su mogli, okrenuli se poslovima s inozemstvom koliko se to maksimalno dalo, a oni Međimurci koji nisu uspjeli u tome, bez velikog dramatiziranja, otišli su na rad preko granice.
Dugogodišnje zanemarivanje Međimurja od strane države, ne dobivanje nikakvih pomoći ili subvencija čak niti u situacijama teških gospodarskih kriza i propadanja velikih međimurskih poduzeća, razlog je zašto smo se uvijek morali boriti sami i snalaziti kako znamo. Osim što se međimurskim poduzetnicima nikada nije pomagalo jer nitko u tome nije vidio dovoljno veliku (osobnu) korist, mi sami također nismo navikli biti dovoljno glasni i boriti se za svoj novac koji pak, s druge strane, prilično redovito uplaćujemo u zajednički državni proračun. Zbog toga se u posljednje vrijeme doista s pravom zgražamo kada vidimo koliko se pomaže drugim dijelovima države u milijardama kuna na teret svih poreznih obveznika, dok se nas uvijek prepušta da se snalazimo sami kako god znamo. No, pokazali smo da se doista znamo snaći, pa je možda vrijeme da za to isto budemo nagrađeni, te da model rada i funkcioniranja naše sredine bude primjer za ostatak države.
Međimurje se sa svojom specifičnom pričom i trudom svojih građana uzdiglo iznad svega onoga što ne funkcionira u našem sustavu, te bez ičije pomoći stvorilo neku svoju vlastitu priču i budućnost. Iako je država (tj. vlast) dokazala da je nesposobna smanjiti različita porezna i neporezna opterećenja i pritiske prema poduzetnicima (i to posebno prema onima u razvojnom zamahu), pa i dalje pohlepno ubire njihov novac, vrijeme je da se stvore neke nove strategije i planovi raspodjele zajedničkog državnog novca. Daljnjim ulaganjem u modernizaciju, robotizaciju i tehnologiju samo s malom pomoći države ili pak pomaganjem prilikom traženja i dobivanja kredita za ulaganje u razvoj, Međimurje bi se konačno moglo definirati kao predvodnik novog odnosa prema poslovanju te nametnuti potrebu za novim odnosom države prema javnom novcu. Priča o međimurskim metalcima posebno pokazuje da Hrvatska upravo u Međimurju već ima nove visokoprofitabilne industrije pred kojima je budućnost, te da bi se s dodanim vjetrom u leđa razvoju mogla stvarati nova dobro plaćena radna mjesta i proširiti isto na ulaganje u za to potrebno obrazovanje. Time bi se stvarala nova vrijednost i još veća prepoznatljivost cijele naše sredine te još ugodnije okruženje za život, s čime se može zaustaviti iseljavanje stanovnika i potaknuti vraćanje onih iseljenih.
Međimurje je na svojstven način postalo mala poslovna meka Hrvatske. Po uzoru na naš kraj vrijeme je da se svi konačno odlučimo: želimo li postati država socijale i građana koji žive od socijalnih pomoći ili želimo da se realni sektor, i to posebno malo poduzetništvo, razviju tako da socijalna davanja neće biti potrebna u tolikoj mjeri kakva su ona danas? Jer, država po svojoj namjeni mora biti samo regulator, servis i pomoć građanima koji pak moraju živjeti u okruženju slobodne ekonomije tako da će si svatko moći bez problema naći novi posao i od njega pristojno živjeti.
