[layerslider id=”3″]
Kulturni turizam nedefinirani je pojam koji svatko shvaća na svoj način. Jedno je kada o njemu govori političar, drugo kada o njemu govori bankar, treće kada turistički radnici, četvrto kada udruge ili građani. No, tko god govorio o kulturnom turizmu u Međimurju, odnosno u sjevernoj Hrvatskoj, reći će da su potencijali znatni, a da se mnogo toga još nije dogodilo. Slično je i s pojmom održivog razvoja, on je tu negdje među nama, međutim, nije se još dogodio.
Postavlja se logično pitanje zašto Austrija ima više turista ljeti nego zimi, a nema more? Očito je tamo pojam kulturnog turizma drugačije zaživio. Tek zadnjih godina kod nas je počeo pomak s mrtve točke, no imamo tek nekoliko postotaka kontinentalnih turista u odnosu na morske, kojih je preko devedeset posto. Zašto kada je logično do turisti ovamo mogu dolaziti cijelu godinu, a na more tri mjeseca? Imamo vino, dobru hranu, bogatu povijest, kulturnu baštinu i drugo, međutim, turista ima tek za lijek, ili nešto malo više.
Odgovor je jednostavan: zbog toga što gotovo ništa od spomenutoga nije u turističkoj funkciji, pa ni muzeji jer nemaju podršku. Najdalje su otišli naši vinari kojima ipak dolaze organizirani povremeni gosti, no to je zapravo rijetkost.
O kulturnom turizmu u našem kraju može se samo sanjati. Koliko će turista privući višednevni organizirani fašnik u Međimurju? Prema dosadašnjem iskustvu, nažalost, vrlo malo. Koliko turista zna da u gornjem Međimurju postoji dijelom očuvana rimska cesta po kojoj je moguće organizirati biciklističke ili pješačke ture? Po svoj prilici, ni jedan. Koliko turista zna za naše arheološke lokalitete? Odgovor je: ni jedan, jer i mi sami ne znamo gdje se sve nalaze i u kakvom su stanju očuvanosti i uređenosti.
Zna li koji turist za Poučnu stazu Zrinskih u Međimurju. Ne zna, jer ona u stvarnosti ne postoji, treba je urediti i pronaći one kojima će ona trebati. No tko su oni?
Tu se najprije misli na manje obiteljske proizvođače hrane kojima treba turistička ponuda, ali i sve one koji svojim znanjima mogu dovesti turiste k nama, a ne ih odvesti nekamo drugamo.
Općine i gradovi dostigli su svoj limit u takozvanom “turističkom” oglašavanju i organiziranju manifestacija, međutim, ne i u razvoju svoje povijesne kulturne ponude. Sada nam, osim postojećih hotela, treba i nešto drugo, veza kulturnog turizma i održivog razvoja, niz malih poduzetnika u bilo kojem obliku koji – dovode turiste.
