[layerslider id=”3″]
Nedavno javno prezentirana ideja da se u Hrvatsku dovedu Filipinci i Filipinke kao potrebna radna snaga u turizmu ima i svoje naličje. Na stranu to što bi uvozom radnika iz Filipina oni postali konkurencija domaćim sezoncima koji ionako nisu baš najbolje plaćeni.
Ideja sama po sebi nije nova, neke zaljevske zemlje bogate naftom već duže vrijeme uvoze strane radnike iz Azije, a Filipinci i Filipinke za koje kažu da su skromni i radišni, preko svojih državnih agencija rade u više od 100 zemalja svijeta.
No koliko je ideja zanimljiva, toliko može biti opasna. Najveća dvojba zapravo je razvojna, makar na prvi pogled ne izgledalo tako. Postavlja se legitimno pitanje: što će nam turizam ako su vlasnici hotela stranci i radnici stranci? Na taj se način dovodimo u položaj da jeftino prodajemo naše ljepote za interes svjetskog kapitala.
Najveća teškoća je u tome što onda zapostavljamo i svoj jezik i kulturu. Ne bi Filipinci doživjeli kulturološki šok, nego mi. Odjednom bi se našli u situaciji da svoje nacionalno blago ono po čemu jesmo, jezik, svoje pjesme, običaje, sve ono što spada u doživljajni turizam, ne koristimo za sebe, već za nekog drugog. Bili bi stranci u vlastitoj zemlji.
Strani turisti kad dođu na naše more, vjerojatno prvo nauče koju dalmatinsku psovku ili kako se na čakavskom kaže magarac, a tek potom i pokoju našu riječ. Nije to slučajno. Isto tako nije slučajno što će turist u Istri drugačije naučiti izgovarati pojedine riječi od turista u Dalmaciji. Turist u Dalmatinskoj zagori možda će upamtiti koju reru ili ojkalicu, a na nekom od naših otoka i melodiju ili riječ pokoje dalmatinske klapske pjesme pjevane u predvečerje.
Što će zapamtiti turist u Međimurju, hoće li naučiti koju kajkavsku riječ?
Zaštitili smo narodne pjesme Međimurja kao nacionalnu baštinu, no one žive još samo u kulturno-umjetničkim društvima i to ne u svima podjednako. Bake koje znaju lijepo pjevati nema da nas pouče, a mladi sve manje znaju pjevati, čast izuzecima.
Za ljetne zabave u Međimurju uvozimo pjevače iz drugih krajeva jer domaćih nema, ili ih nitko ne zove. Zabava uz domaću međimursku glazbu ne postoje ili su negdje u zapećku. Znamo li cijeniti to što imamo i znamo li uopće što imamo?
