[layerslider id=”5″]
Mi u Međimurju naviknuti smo godinama unatrag, ako ništa drugo, na red. Naravno, ni kod nas nije situacija posvuda onakva kakva bi trebala biti jer se može još dosta toga popraviti.
Međutim, to nikako neće biti moguće dok u javnom sektoru u sustavima, posebice onim najosjetljivijima poput državnih organa, zdravstva i obrazovanja, upravljaju podobni ili postavljeni po vezi, a ne sposobni.
Da stvari ne štimaju vidi se tek tu i tamo kada isplivaju na površinu i kada su dramatično vidljive javnosti, poput cjelonoćnog čekanja za upisa snimanja Magnetskom rezonancom u Medikolu o čemu pišemo na susjednim stupcima.
Opet se ne govori i raspravlja, prvenstveno zahvaljujući površnosti nacionalnih medija, zašto se tako nešto događa, što je uzrok tim nesretnim listama čekanja, već se jedino pokušava “gasiti vatra”, dok se suština problema i dalje trpa pod tepih.
Međutim, s obzirom na to da se kod nas nekako najprije pojavi i izađe na površinu, koči cijeli sustav, onda bi se trebalo ostatku zemlje pokazati kako se s istim treba suočiti i početi ga rješavati. Jer jedino kod nas se problemi barem pokušavaju rješavati, dok je u velikom dijelu ostatka zemlje najbolji “status quo”, pa dok ide – ide.
Što znači biti lider Sjevera, pojma koji sam osobno prije nekoliko godina predložio u javnom diskursu kada se obraćamo ostatku Hrvatske, a neki su ga čak odmah i prihvatili i pokušali implementirati u svoje projekte (ponekad zaista previše pričam), odmah nakon dobivanja izbora za varaždinskog župana pokazuje Radimir Čačić.
Umjesto da to bude naš župan Matija Posavec, kao što sam predvidio nakon proteklih lokalnih izbora, a posebice nakon što je odustao od važnije ulogu u kreiranju državne politike, kada je u pitanju liderstvo i nametanje strateških tema hrvatskoj javnosti – Čačić ga je već “pojeo za doručak”.
Ono što nedostaje Posavcu za ozbiljnog političara iz Sjevera za pozicioniranje na hrvatskoj sceni prvenstveno je stav u kojem se moraš nekom i zamjeriti kako bi uopće mogao krenuti u borbu za postavljene ciljeve.
Primjerice, naše male plaće s kojima sve teže preživljavamo i zbog čega nam ljudi bježe raditi van, Čačić je u samo mjesec dana vrlo jasno nametnuo kao top problem, u svakom pojavljivanju na nacionalnim televizijama, usput ošinuvši Jug za koji kaže da mu je puno lakše od Sjevera “jer živi u sivoj zoni”.
Što to znači konkretno na terenu? Primjerice, kod nas na Sjeveru, u nemalom broju slučajeva državni organi postupaju represivno, preagresivno, što često nije slučaj u drugim dijelovima zemlje. Kod nas se često kod nekakvih inspekcijskih, poreznih i svih drugih nadzora, nažalost, pronalaze i “sitnice” kako bi se nekoga kaznilo jer se mora poštovati zakon, dok se, nažalost, onima koji na Jugu rade na crno ili u sivoj zoni, koja se kontrolira tek kada naši inspektori sa Sjevera kao babaroge dođu u nadzor.
Nitko ne govori o tome zašto je do uvođenja fiskalizacije, primjerice izdavanje računa tijekom ljetne sezone na obali, uglavnom bilo nepoznati pojam. Promet je godinama bio gotovo pa simboličan. Nekoliko stotina ili tisuća kuna, a prihodovali su dnevno nekoliko desetaka ili stotina tisuća kuna.
I, nažalost, osim ozbiljnih turističkih sustava poput hotelijerskih kuća, veliki broj drugih manjih, fizičkih osoba, obrta, tvrtki rade i dalje u sivoj zoni, u što sam se prije nekoliko dana dolje na moru i osobno uvjerio, jer državni službenici na Jugu ne rade isti posao kao kod nas u Međimurju i u drugim sjevernim županijama, gdje se treba poštovati pravna država. O tome Čačić govori iako i on kao političar ne želi biti do kraja otvoren, kada je riječ o toj sivoj zoni koju stalno spominje, i zašto se na Jugu lakše živi nego na Sjeveru.
I to onda boli. Boli, jer kao da ne živimo u istoj državi. To treba jasno poručiti sa Sjevera svima u našoj zemlji. Hoće li se tako nešto konačno čuti i iz usta našeg župana Posavca?
To je tek mali dio onoga kad je u pitanju sređivanje svekolike nemile situacije koja se ne mijenja na bolje, jer se zbog nekompetentnih ili podobnih i dalje loše upravlja sustavima u javnom sektoru te se i dalje rade truli kompromisi.
Takvi nam međimurski političari trebaju, oni koji se usude uhvatiti u koštac s najvećim izazovima, koji će rješavati najveće probleme, ako drugi to ne mogu ili ne žele, a bez kojih nikad neće biti bolje Hrvatske. Niti za 50 godina.
