[layerslider id=”5″]
Umjesto da nas demokratsko iskustvo nešto uči, svakim danom sve više ispada da se vraćamo korak unatrag. Tako je i u slučaju novih zapošljavanja u lokalnim i državnim institucijama, te javnim tvrtkama.
Na meti javnosti posljednjih godina ponajviše je lokalna samouprava, jer se natječaji odvijaju tu pokraj nas, vidljivi su široj javnosti, za razliku od državnih službi koji znaju često biti “nevidljivi”. Također, osim sigurnosti posla, u državnoj službi često su plaće puno niže od onih u lokalnim institucijama i tvrtkama, koje često isplaćuju iznadprosječnu hrvatsku plaću, pa je i zbog toga u njima posao puno atraktivniji.
Posao na Županiji je kod nas san mnogih, zbog toga što ga zbog zahtjeva koji ima privatan sektor u ispunjavanju svojih poslovnih obveza, ljudi doživljavaju i dalje kao “tešku hladovinu” za vrlo pristojnu, pa čak i visoku plaću.
Jer, u Županiji se s VSS-om zarađuje više od 7.000 kn, što je u privatnom sektoru u Međimurju često nemoguća misija, posebice za mlade koji tek moraju pokazati što znaju.
Upravo taj stav najveći je problem našeg društva i države – što se u velikim dijelovima javnog sektora isplaćuju previsoke plaće s obzirom na one koje su u privatnom.
U europskim zemljama, odnosno u SAD-u gotovo je posprdno raditi u javnom sektoru jer je poznato da se u njemu ne može zaraditi, već eventualno dobiti plaću za golo preživljavanje. Kod nas je, nažalost, obrnuta situacija. I dok je tako, teško možemo naprijed.
Inače, bili smo na dobrom putu da izbjegnemo praksu da svi hrle lokalnu i državnu službu.
Međutim, nakon što je prošao rat, sredinom i krajem ‘90-ih počeo je proces koji nikako da stane. Kod nas je to bilo još kasnije, tek kada su plaće 2000-ih debelo počele premašivati one kod privatnika.
Praksa koja se može tretirati kao političko kadroviranje koje završava uhljebljivanjem u županijskim službama započela je pred točno 12 godina, dolaskom župana Josipa Posavca koji “nije vjerovao u sposobnost zatečenoga osoblja“, pa je angažirao gotovo cijeli novi kabinet i veliki broj službeničkog osoblja ne samo u Županiji, već i drugim institucijama poput REDEA-e i drugih.
Službenički ugovori na neodređeno vrijeme svima onima koji su se tada zaposlili i ostali na Županiji i drugdje vrijede i dan-danas, iako Josip Posavec već dugo nije župan. Nisu možda na istim pozicijama, ali im potpisani ugovori garantiraju i danas plaće koje imaju prema stručnoj spremi.
Kada je za župana došao Ivica Perhoč taj je trend pokušao preokrenuti profesionalizacijom i neovisnim testiranjem za pročelničke pozicije, što su mu čak i zamjerali u njegovom SDP-u. Međutim i on nije vjerovao zatečenoj “radnoj snazi”, jer je bila “stranačka”, već je tražio novu, uz onu koju je “naslijedio”, ali je nije mogao otpustiti.
Njegov nasljednik i još uvijek aktualni župan Matija Posavec, kao mladi dužnosnik od kojeg se 2013. godine očekivalo da napravi još veći zaokret, ne samo u Županiji, već i u svim lokalnim institucijama i tvrtkama, uvede profesionalno upravljanje na svim razinama javne vlasti s utvrđivanjem odgovornosti i organizacijske učinkovitosti podlegao je političkim i drugim kompromisima, te nije napravio taj potez.
Umjesto da uvede organizaciju upravljanja i menadžment: planiranje, organiziranje, kadrovsko popunjavanje, vođenje i kontroliranje u cijeli naš međimurski javni sektor i da na tome inzistira kod svih, pa čak i šire kod državnih službi u našoj županiji, isto nije ni pokušao napraviti.
To je ujedno i jedan od glavnih razloga zašto dan-danas svi s prstom upiru u Županiju kao instituciju za uhljebljivanje. I to nije problem samo Županije, već i svih drugih, primjerice Grada Čakovca, lokalnih ustanova i tvrtki, kao i državnih službi i poduzeća. Cijelog javnog sektora.
Svima njima je zajedničko da se i dalje ne moraju pridržavati osnovnih pravila menadžmenta u javnoj upravi. Time je stvoren jedan veliki nepropusni ventil zbog čega se tapka na mjestu i koče bilo kakve promjene.
