8 C
Čakovec
Petak, 29 ožujka, 2024

Zaista trebamo zemlju kao što do 57. sekunde sugerira jedna reklama. Ostalo zanemarite!

[layerslider id=”5″]

Međimurje kao i cijelu našu zemlju snažno je pogodio trend iseljavanja ljudi u potrazi za bolje plaćenim poslom i što kvalitetnijom egzistencijom koja se sve teže ostvaruje kod kuće.

Nakon 2000-ih u kojima su banke zadužile veliki broj naših građana toksičnim kreditima u švicarcima, podijelile svima koji to (ne)mogu izdržati i sve druge moguće kredite, minuse i kreditne kartice, od 2010. godine dolaskom i zahuktavanjem krize, te plaćama koje nisu rasle kako bi se mogle redovno pokrivati preuzete obveze, počeo je taj novi hrvatski i međimurski iseljenički val koji danas prijeti demografskom katastrofom.

Naši ljudi jednostavno više ne mogu preživjeti ne s minimalnom mizernom plaćom od 2.600 kuna koja je i dalje, nažalost, vrlo česta u našoj županiji, već i s onom koja je hrvatski prosjek koji iznosi za mnoge u Međimurju “magičnih” 5.500 kuna, jer ista jednostavno ne može pokriti primjerice stambeni kredit, režije, osnovne troškove života, brigu za djecu, da ne govorim o nekakvom kvalitetnijem životnom standardu koji bi trebao uključivati putovanja, obiteljske izlete, ljetovanje i slično.

Mi zaista nasušno trebamo zemlju kao što to govori reklama koja se ovih dana vrti u eteru i na TV-u, ali samo do njezine 57. sekunde. Ostatak u reklami preporučujem da zanemarite, jer su banke jedan od najvećih krivaca za ono što se danas događa, a ponašaju se prema građanima i poduzetnicima kao da se to njih ne tiče.

Zbog toga je izlazak kako bi jedna prosječna međimurska i hrvatska obitelj koja se želi životno situirati mogla što normalnije funkcionirati posljednjih pet godina postao odlazak na rad u zemlju poput Njemačke, Austrije ili neke druge u kojoj barem jedan član obitelji može mjesečno zarađivati oko 2.000 eura, te barem 1.000 eura mjesečno slati kući za pokrivanje obiteljskih obveza. Inozemne doznake danas su zapravo spas za mnoge brakove, bez obzira kakvi oni bili, ali i rastavljene kojih je sve više.

Naime, danas se obitelj može ostati na okupu uglavnom ako ona nije odvojena i to je također razlog što sve veći broj njih odlučuje trajno napustiti naš kraj i našu zemlju kako bi životnu sreću i zadovoljstvo potražili tamo gdje mogu zaraditi za normalan život.

Iseljavanje se snažno pojačalo nakon ulaska u EU i mogućnošću neograničenog zapošljavanja u nekim europskim zemljama poput Njemačke. Najviše ljudi s hrvatskim državljanstvom otišlo je u tu zemlju. U nepune tri godine – od početka 2014. do kraja rujna 2016. – u Njemačku je “trajno” doselilo ukupno 128 tisuća Hrvata, prema podacima OECD-a (najrazvijenije zemlje svijeta uz članice EU-u to su također: SAD, Kanada, Švicarska, Norveška i druge).

I podaci koje smo od MUP-a dobili za Međimursku županiju govore u tome prilog.

Službeno je odselilo više od 5.000 ljudi u nepunih pet godina, dok je jedna četvrtina njih svoj rodni kraj napustila zauvijek. Radi se o brojci koja je sve bliža 1.500 iseljenih i ona govori o ljudima koji su se “trajno” nastanili u drugim zemljama, migrante koji su svoj privremeni status promijenili u pravo na ostanak “na dugoročnijoj bazi”, prvenstveno zbog zaposlenja. Ove službene brojke mogle bi biti i duplo veće, jer mnogi čekaju da im se riješi status, odnosno još uvijek nisu trajno odjavili prebivalište.

Bez obzira na to što mnogi danas smatraju da ništa nismo dobili s ulaskom u Europsku uniju, to naprosto nije istina, jer smo, ako ništa drugo, konačno dobili mogućnost da postanemo ravnopravni i konkurentni radnici u velikom broju zemalja, jer bi u suprotnom naša dužnička kriza i depresivnost građana bili još izraženiji.

Na prvi pogled iseljavanje ne izgleda veliki problem, međutim, dugoročno kao što to upozoravaju demografi vodi u propast, koju političke elite koju predvode HDZ i SDP uopće ne žele realno sagledati i povući poteze koji će konačno zaustaviti taj nemili trend. Njima je i dalje važno da svojim partijskim aparatčicima osiguraju zaposlenje u javnoj upravi i plaću od 7.500 do 15.000 kuna, upravo onu koju žele prosječni naši građani u realnom sektoru kako ne bi morali odlaziti raditi vani.

Dvije plaće koje će prosječnoj četveročlanoj obitelji donijeti na raspolaganje oko 20.000 kuna mjesečno danas su u Hrvatskoj postali imperativ i Vlada koja želi dobro ovoj zemlji i svojim ljudima mora pod hitno osigurati uvjete da se tako nešto ostvaruje u realnom sektoru, a ne da tako nešto stranačke elite osiguravaju sebi i odabranima u državnim i javnim službama.

Ako se isto ubrzo ne dogodi, postat ćemo država za koju kako ovih dana kaže supruga našeg nestalog policajca 1991. u borbi kraj Vukovara “nije bilo vrijedno dati život”.

 

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE