[layerslider id=”5″]
Javni sektor i dio njegovih službi nezadovoljan je s visinom svojih plaća, pa su zaprijetili štrajkom. Iako su u prosjeku plaće nastavnika i medicinara u rangu ili veće od hrvatskog prosjeka svih plaća koji se kreće oko 6.000 kuna, nezadovoljni su sa svojim primanjima.
Za razliku od privatnog sektora, posebice kada su u pitanju 100 posto privatne tvrtke bez udjela države i slično u kojem je nestao pojam sindikata, sindikalno su izvrsno organizirani i svi imaju kolektivne ugovore u kojima je puno toga što se kod privatnika dobije jedino ako je tvrtka iznimno uspješna.
Umjesto da se tako dobro sindikalno organizirani bore za sve hrvatske radnike kako bi se konačno kompletno uredilo područje radnog i socijalnog prava kao što je to primjerice u Njemačkoj gdje je za svako zanimanje regulirana najniža bruto satnica i manje od toga nijedan poslodavac ne može izračunati plaću, njihova najvažnija zadaća je i dalje isključivo pritisak na Vladu da odriješi proračunski novac koji puni privatni sektor.
Sada kada se uvidjeli da su i privatni poslodavci morali krenuti povećavati plaće koje su u prosjeku puno manje nego one u javnome, jer u suprotnom ostaju bez radnika, istu floskulu “prodaju” i sindikalisti javnog sektora, jer kao i “njihovi” će radnici također u inozemstvo.
Kada je tako dobro kod privatnika u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, zašto ti “javni službenici”, odnosno svi drugi zaposleni “na sigurnom radnom mjestu” neke državne ili javne službe, ipak ne daju masovno otkaze i odlaze u poduzetništvo ili raditi van?
I ne samo to, zadnji podaci pokazuju da se ne smanjuje broj zaposlenih u javnim službama, već se isti povećava.
Stalno se tako spominje da ogromni broj liječnika i medicinskih sestra odlazi radi u inozemstvo, međutim u hrvatskim zdravstvenim ustanovama samo u prvih devet mjeseci ove godine broj zaposlenih narastao je za 759 ljudi. Nešto slično događa se i u školstvu. Ta brojka je zapravo još veća jer se za manje od godinu dana broj zaposlenih povećao za gotovo tisuću ljudi. Istovremeno se broj učenika u zadnjih dvadeset godina smanjio čak za jednu četvrtinu.
Uglavnom, brojke zaposlenih u oba sustava demantiraju da mu prijeti kolaps. Štoviše, upozoravaju da se ne događaju nikakve potrebne reforme vezane uz racionalizaciju istoga.
Ili podaci o manjku liječnika i medicinskih sestara nisu točni ili pak sindikat prešućuje da se u javnim službama i dalje masovno zapošljava administracija koja onemogućava da oni koji to zaista zaslužuju poput medicinskih sestara, liječnika ili nastavnika imaju veće i primjerenije plaće. To bi bilo fer i korektnije, nego da se 150 milijuna kuna uzme iz našeg džepa, svih onih koji pune državni proračun.
Višak nepotrebne administracije u javnom sektoru naprosto guši ovu državu, kao što je to radio i svakoj privatnoj tvrtki od kojih su, nažalost, propale sve one koje nisu napravili restrukturiranje na vrijeme.
U svakoj javnoj tvrtki ili ustanovi u kojoj je više od 5 posto administracije na ukupni broj zaposlenih koja ne ostvaruje prihode, trebalo bi napraviti reda i ukinuti ta nepotrebna radna mjesta.
Ne može na 100 zaposlenih, kao što je to još uvijek slučaj u većini javnih tvrtki, u njima biti 50 radnika, a 50 administracije i menadžmenta.
Isto vrijedi i za škole, vrtiće i sve druge u javnim ustanovama, koje još uvijek imaju svaka svoju administraciju, umjesto da imaju jednu zajedničku.
Svi zaposleni u javnim i državnim službama moraju početi biti svjesni da nikad neće imati plaće one koje zaslužuju tako dugo dok se bude u njemu trpio višak zaposlenih, odnosno oni koji zabušavaju. Uravnilovka, tj. da svi dobivaju isto bez obzira kako rade svoj posao, također je ono zbog čega kvalitetan liječnik ili nastavnik ne može imati veću plaću.
Također, tako dugo dok javne službe postoje da bi se uhljebljivali nečiji stranački ljudi, rođaci i prijatelji, ne mogu sindikalisti mahati medicinskim sestrama, nastavnicama i tetama iz vrtića.
Jer one su u ovom trenutku, nažalost, izvrstan paravan za daljnje parazitiranje sustava u kojem se u sklopu korisnih djelatnosti, začahureni mnogobrojni oni koji ne zaslužuju da se i dalje nemilice troši novac svih nas iz realnog sektora.
