[layerslider id=”5″]
Međimurski gradovi i općine u kojima žive Hrvati i Romi praktički su jedine koje posljednjih godina bilježe pozitivan prirast stanovništva. Tako da pitanje integracije romske zajednice postaje sve važnije za lokalnu sredinu.
Kakva je situacija kod nas po tom pitanju? Nimalo ružičasta. Nakon više od 15 godina od početka tog procesa dobili smo ono što zapravo nismo htjeli – romske enklave bez kvalitetnih socioloških, kulturoloških i manjinskih sadržaja. U njih se često ne usudi ući ni policija.
Zašto je to tako? Ponajprije zato što je državna administracija sve loše stvari koje su se događale vezane uz kriminalni dio romske zajednice stavljala pod tepih, kako ne bi došla na udar organizacija koje se bave ljudskim pravima i pravima nacionalnih medija.
O našim Romima su svi oni “brinuli” tako da su ih posjećivali na nekoliko sati i nakon toga punili glavu svima u Hrvatskoj i izvan nje o tome kako se u Međimurju događa diskriminacija, a nisu birali ni još teže epitete poput segregacije i rasizma.
Hrvatsko civilno društvo postalo je na ovim temama libling Milanovićeve SDP-ove vlasti koja je umjesto sređivanja stanja u državnoj administraciji tražila nove glasače misleći da će tako o(p)stati više od jednog mandata.
Morao je ustuknuti i ministar Ranko Ostojić kojeg je vrh međimurske policije 2012. godine upoznao s činjenicom što je najveći problem kada je u pitanju sigurnost u našem kraju.
Naime, iako čine tek 6-7 posto populacije u Međimurju, delinkventni pripadnici romske nacionalne manjine u posljednjih desetak godina čine najveći postotak kaznenih djela.
Upravo zbog toga je slabio interes među mladima u toj zajednici za školovanjem i zapošljavanjem, s obzirom na to da su mnogi među njima shvatili da mogu vrlo lako živjeti na tuđi račun. Uz pomoć državnog novca ili pak kriminalnim aktivnostima (različitim imovinskim deliktima).
Nije trebao doći Faber, pred šest godine ustanovljeno je da je više od 50 posto svih kaznenih djela u Međimurju vezano uz delinkvente iz romske zajednice. I što je poduzeto? Kada je Ostojić kazao da će se poraditi na tome, dočekan je na nož od organizacija civilnog društva i svih nacionalnih medija i morao je ustuknuti. Zaustavljena je bilo kakva mogućnost da se počinju rješavati gorući problemi obračuna s onima koji unose nemir ne samo u većinskom stanovništvu već i među svojim Romima.
Što se promijenilo od tada? Ništa ili malo toga kada je u pitanju državni aparat i nacionalni mediji. Županija, gradovi i općine jedini su radili na odgoju i obrazovanju romske zajednice.
Ono što je najvažnije nitko nije ponudio cjelovita rješenja, za razliku od Međimurskih novina koje već više od 15 godina koliko traje cijeli ovaj proces trube jedno te isto: da samo obrazovanje i zapošljavanje Roma može riješiti sve probleme.
Proteklih godina dana, zahvaljujući tržištu na kojem nedostaje radnika, naša je poruka konačno pala na plodno tlo, s čime se dokazuje koliko smo bili u pravu. Situacija na tržištu rada i potrebe za većom kvalitetom života počela je sama od sebe rješavati glavno pitanje integracije romske zajednice. Srećom, taj proces više nitko ne može zaustaviti.
Stoga je krajnje vrijeme da to prepoznaju državne i pravosudne institucije, kao i drugi mediji, da se izolira i osudi onaj dio romske zajednice koji ne zna drugačije nego se oslanjati na kriminal i manipuliranje socijalnim naknadama, od onoga koji je u većini u istoj i kojeg treba podržati jer je očito spreman na obrazovanje i zapošljavanje.
Na samom smo zapravo početku procesa pozitivne integracije, jer osim što su se počeli masovno zapošljavati, Romi se mahom školuju. Iako svi još uvijek ne završavaju škole, što je preduvjet za kulturološko i drugo djelovanje koje im nedostaje. Da više rade na svojoj kulturi, da čuvaju svoj jezik i pjesme na pravi način, znali bismo ih više cijeniti, a time bi oni više cijenili svoje susjede i svoju domovinu.
Ako se to ne dogodi, imat ćemo noćnu moru na lokalnoj razini u kojoj će dominirati negativne emocije, a to sada kada se događaju i pozitivne stvari ne smije biti jedino važno.
