[layerslider id=”5″]
Na kraju smo još jedne godine kada se zbraja i oduzima učinjeno u proteklih 365 dana. Hodam tako po raznim prijamima, kao što je to običaj svaku godinu u ovo vrijeme i slušam političare što imaju reći za odnos između njih i medija, novinara, urednika…
Za razliku od proteklih godina i uobičajenih floskula u tim prigodama, kao što su “kritizirajte ono što ne radimo dobro, a podržite ono što učinimo dobro”, dogodilo se nešto posebno i ono što želim istaknuti kada je u pitanju odnos između politike i posebice našeg i vašeg medija – Međimurskih novina.
Kao što su naši političari javno priznali i zahvalili na toj pomoći, uspjeli smo nametnuti politici da se konačno počne baviti gorućim problemima koji muče naše građane, zbog kojih sve češće odlaze raditi van u inozemstvo. Iako lokalna politika, pa tako i mediji, po tom pitanju ne mogu učiniti previše, neizravno se može učiniti jako puno.
Ponosan sam što su Međimurske novine u proteklih godinu dana stavile na stol temu koju nitko drugi nije uspio nametnuti u našoj javnosti. Naravno, nije riječ o komunalnoj infrastrukturi koja, nažalost, još uvijek prevladava u mindsetu naših međimurskih političara, već je riječ o – plaćama naših građana zaposlenima u gospodarstvu. Kako onim sramotno minimalnima, tako i onima (iznad)prosječnima koje danas mogu zadržati Međimurca u svojem kraju.
Riječ je o potrebi da minimalac bude najmanje 500 eura netoplaće, kao i težnji da svaka tvrtka koja ostvaruje ekstraprofite, a želi biti priznata i prihvaćena u svojoj sredini kao socijalno osviještena, te kao ona koja se brine o životnom standardu svojih radnika, počne isplaćivati barem 1000 eura i više mjesečne plaće.
Danas je gotovo pa politička poruka s kojom ide u novu predizbornu utrku naš župan Matija Posavec “podizanje minimalne i svih drugih plaća u Međimurju”, a i predsjednik SDP-a Mladen Novak govori o tome da će se njegova stranka boriti da “međimursko gospodarstvo počinje težiti da se u dogledno vrijeme isplaćuje prosječna plaća od 1000 eura”.
Nametanjem ove teme, kao i mnogih drugih presudnih gospodarskih i političkih, Međimurske novine žele potaknuti novi zamah i konkurentnost u međimurskom kraju, ali i “otvoriti oči” da bi za desetak godina mogli ostati “goli i bosi” ako ne počinjemo danas brinuti o sutra.
Jer kada svi koji nešto vrijede odu raditi u inozemstvo, a to Međimurcima koji su oslonjeni godinama na Zapad nikada nije bio problem, posebice sada kada smo dio EU-a, tko će ostati i puniti fondove za solidarno zdravstvo i mirovine. Namjerno neću napisati “hraniti uhljebe”, u ovom trenutku ne želim biti populist, jer to sigurno nisu svi zaposleni u “državnoj službi”.
No, s druge strane, zaista je krajnje vrijeme da se olakša put poduzetništvu da teži većim plaćama svojih radnika. To neće ići bez racionalizacije javnog sektora, u koju se nitko od političkih elita ne usudi dirnuti, odnosno ukidanja suludo visokih i nepotrebnih nameta gospodarstvu, i svega drugoga što koči razvoj poduzetništva. Također, u našem gospodarskom okruženju, posebice onomu bliskom vlasti, i dalje ima previše klijentelizma i dogovora ispod stola sa središnjom državom, da bi se do kraja pritisnulo političke elite da konačno krenu u raščišćavanje stvari u funkcioniranju države, čime se uništava bilo kakva ideja tržišne ekonomije i poštenog poslovanja. Tako dugo dok se to ne dogodi naši poslodavci i dalje imaju alibi da ne mogu isplaćivati više plaće.
Nažalost, glavna egida nove Plenkoviće Vlade nije suočavanje s najvažnijim našim problemima, već se “stabilnost” nameće kao glavna politička poruka za vrijeme njegova “vladanja”, čime se, po svemu sudeći, opet odgađa suočavanje s realnošću i nastavak života na dug.
U takvoj podjeli “uloga” naša političko-korporativna elita jest ona koja očito i dalje želi samo jedno – zadržati stečene pozicije ili pak doći do njih, kako bi bez previše muke mogla dobro živjeti.
Na drugoj je strani ostatak najvećeg broja običnih ljudi koji jedva preživljavaju i financiraju između ostalog i velik dio pripadnika te elite, posebice kada su političari, dužnosnici i svi mogući uhljebi u pitanju. No, njima je dosta borbe s vjetrenjačama i radije odlaze van nego da moraju gledati ovaj horor političkog nepotizma koji nikako da prestane.
Svima nama koji smo tu, koji ostajemo i borimo se na domaćem terenu za bolje društvo i osobni boljitak ostaje pravo glasa na izborima, ali pitam se: koja je to politička opcija koja može napraviti red u našoj državi?
Bilo kako bilo, neka nam ipak svima skupa bude sretna nova 2017. godina!