[layerslider id=”5″]
Hrvatska nikako da izađe iz začaranog kruga u kojem su glavne teme one koje se u posljednje vrijeme sve češće namjerno nameću domaćoj javnosti kao neizmjerno važne, iako to uopće nisu ili pak zbog svoje dramatičnosti zaokupiraju medijski prostor kao što je to bilo samoubojstvo Slobodana Praljka i drugostupanjska potvrda presude za ratne zločine šestorici hercegovačkih Hrvata u Haagu.
Ono što je zajednička poveznica primjerice hibridnog rata i tragičnog haškog događaja, kada je u pitanju hrvatski medijski prostor, je ta da odvlače pozornost javnosti od naših gorućih problema s kojima se do sada nije željela suočiti niti jedna Vlada, pa tako ni ova sadašnja.
Dodatno pak zabrinjava pokušaj da se bilo kakva kritička novinarska opservacija kao što je ona bila prema ministru Damiru Krstičeviću može proglasiti “hibridnim ratovanjem medija protiv nečije osobnosti”, a problemi poput odlaska hrvatskih građana u inozemstvo zbog toga što ne mogu u svojoj vlastitog zemlji živjeti od svog rada guraju i dalje pod tepih.
Što bi tek bilo da se nacionalni mediji mogu baviti ozbiljnim istraživačkim novinarstvom, pa istraže primjerice ulogu aktualnog ministra obrane u tvrtkama M San grupa ili King ICT-u koje su zaradile, odnosno zarađuju milijune zahvaljujući unosnim poslovima s državom i javnim tvrtkama. I kakve bi onda srcedrapajuće jadikovke koje uopće ne priliče jednom hrabrom generalu odašiljao hrvatskoj javnosti!?
Umjesto da Vlada i njezini ministri potiču kako premijer Plenković voli reći što kvalitetniji javni dijalog o njihovim potezima i gorućim problemima, ona medije sve više pokušava ušutkavati proglašavajući kritičke napise medija hibridnim ratom, odnosno usmjeravati ih da se bave nebitnim stvarima.
Također, svaka čast hercegovačkih generalima i svim drugim pripadnicima HVO-a za sve časno što su napravili u Domovinskom ratu, ali naša budućnost, kao i njihove braniteljske mirovine i sve druge povlastice, ovise o tome tko će i koliko puniti hrvatski proračun.
Ovisi o hrvatskim građanima koji rade u hrvatskom realnom sektoru, u tvrtkama koje su u privatnom vlasništvu, a u kojima je većina njih nezadovoljna svojim plaćama, nisu pošteno plaćeni prekovremeni rad ili rad nedjeljom, mogu samo sanjati 13. i 14. plaću, ne mogu koristiti godišnji odmor po vlastitom izboru i sve drugo što imaju osigurano radnici ne samo u Austriji ili Njemačkoj, već i u susjednoj Sloveniji, kao i svim drugim uređenim državama rada i kapitala.
I ne samo to. Kako je na GSV-u istaknula Dijana Krnjak iz međimurske Gospodarske komore sve važniji razlog zašto se mladi odlučuju na odlazak u inozemstvo su penzije. Mirovina od 500 eura u Njemačkoj se može zaraditi za 10 godina, a kod nas se mora raditi tri-četiri puta duže.
Umjesto da Vlada hitno poduzmu mjere kako bi poslodavci u realnom sektoru povećali plaće, Hrvatska se priprema za uvoz radne snage. Odobrena je rekordna kvota od 29.000 radnih dozvola za strane radnike. Međutim, nije uopće jasno na koji način ćemo dobiti toliki broj stranih radnika, ako ne možemo adekvatno platiti kako bi zadržali svoje? Iz kojih će to zemalja u Hrvatsku doći radnici koji će raditi za minimalac ili 500 eura neto plaće. I međimurski poslodavci upozoravaju da nas ne mogu spasiti strani radnici. I oni će otići dalje kad ih obučimo da mogu zaraditi u nekoj drugoj zemlji tri-četiri puta više nego u Hrvatskoj.
Premijer Plenković i njegovi ministri trebali bi se konačno početi baviti važnim temama, poput podizanja sramotno malih plaća u realnom sektoru, a ne “hibridnim ratom”.
S problemom premalih plaća bi se svaki odgovorni hrvatski premijer trebao odmah suočiti, upozoravati na isti u javnosti i svakodnevno sa svojim timom raditi na tome da se one povećaju, jer su to ključni razlozi zašto nam ljudi odlaze iz zemlje, a Hrvatska demografski propada.
