[layerslider id=”5″]
Za zapošljavanje u javnom sektoru, kako na državnom, tako i na našem, lokalnom nivou u Međimurju, tzv. politička podobnost postaje gotovo pa pravilo. Postaje sve degutantnije tko sve mora ući u stranku da bi se zaposlio na neko radno mjesto u nekoj državnoj ili lokalnoj instituciji, službi ili javnoj tvrtki.
Ono što je najgore jest to da, što više pišem o tome, upozoravam na loše postupanje, tako nešto kao da postaje još veća reklama. Umjesto da se prekine taj zabrinjavajući trend u kojem se, primjerice, učiteljice opet moraju učlaniti u neku stranku da bi se zaposlile – sve više prakticira.
Situacija postaje gotovo pa frustrirajuća. Uskoro se mi zaposleni u privatnom sektoru uopće nećemo “razumjeti” kada pričamo s ovima iz politike i “uhljebljeništva”, kako mi je neku večer rekao jedan moj prijatelj.
Umjesto da napravimo korak unaprijed, mi se vraćamo u vrijeme najžešćeg komunizma, kada se između ostalog za rad u školi ili vrtiću, kao i mnogim drugim državnim institucijama, tražila moralno-politička podobnost. Razlika je u tome što sada moralnu podobnost, ali ni odgovornost, nitko i ne spominje, niti se traži. Nažalost. Dovoljno je tek biti članom stranke koja vedri i oblači u županiji, gradu ili općini da bi “ušao u sustav”. Moral u politici i oko nje odavno ne stanuje ovdje.
Zašto je tomu tako? Očito zbog toga jer se svim normalnim ljudima zgadila politika. Toliko se zgadila da više ne žele imati posla sa strankama, osim onih koji od toga imaju neku korist.
Da stranke ne bi ostale bez članstva, sada im ne preostaje ništa drugo nego da privilegijama, poput prednosti prilikom zapošljavanja u javnom sektoru, održavaju privid svoje važnosti.
Nije čudno onda da u Hrvatskoj brojka onih koji su učlanjeni u stranke poprima sličan broj onima koji su zaposleni u javnom sektoru. Ni više ni manje nego oko 400 tisuća.
Nekada se izrugivalo tome što je “za sve” trebala moralno-politička odgovornost. Omalovažavali smo i ismijavali taj sustav, a danas, 40 – 50 godina kasnije, ništa nije drugačije.
Sve izgleda čak mnogo ružnije od onoga kako je bilo do jučer, posebice zbog toga jer se hvalimo da živimo konačno u demokraciji, a ne u totalitarnom društvu.
Sve gore je i gore jer je došlo do toga da se zapošljava teta u vrtiću, državna službenica, pa čak i običan šljaker, u javnoj službi ili tvrtki ako je u pravoj stranci. Tko se tomu ne prilagodi, ispada luzer i što mu drugo preostaje nego da bježi glavom bez obzira iz ovoga pokvarenog društva.
Također, ono što treba istaknuti jest to da se nekada politička podobnost podrazumijevala kada su u pitanju državne službe samo za rukovodeća mjesta i visoke položaje u hijerarhiji. Nije točno da je baš za svako radno mjesto traženo da se bude član partije, kao što ni članstvo u partiji nije moglo biti pokriće za nerad ili lopovluk. Naprotiv.
Što se danas događa? U samom srcu državne vlasti, u Vladi RH, godinama se krade novac, a predsjednica Kolinda kaže da nije dobro da se “non-stop vade kosturi iz ormara”. Drugim riječima: tko je jamio, jamio je. Ne samo da se državni aparat formira(o) po političkoj liniji, već takav, često nestručan, kadar još se i brani s najviših instanci i u slučajevima očiglednih kriminalnih radnji. Nije čudno, kada je tako, da se i dalje otkaz iz državne službe može dobiti – nikad.
Što bi se tek na sve ovo, ako uspoređujemo s prošlim, zloćudnim komunističkim sustavom, još moglo reći ako bi se poveznica povukla i prema moralnoj odgovornosti.
Moralnoj podobnosti (odgovornosti) također se kod nas vrlo često izrugivalo i izruguje, kao anakronizmu iz prošlih vremena. Što se uopće danas ima govoriti o moralnoj odgovornosti, jer ona se zapravo podrazumijeva kod naših političara. “Svi su oni jako moralni, posebice oni naši. Ako je netko nemoralan, onda su to oni iz nekih drugih stranaka.”
No, ako nam je nešto zaista potrebno u našem društvu i posebno politici, onda je to – moral. Moralna odgovornost nekad i danas podrazumijevala je radne i ljudske kvalitete, tako da netko tko je sklon kriminalnom, ekscesnom ili konfliktnom ponašanju nije mogao biti ispred onih koji to nisu.
Ništa ne bi smetalo da se i sada o tome barem povede računa.
