[layerslider id=”5″]
Ako nečemu treba skinuti kapu dolje nakon što je 2015. godine HDZ preuzeo Vladu, i onu raniju Karamarkovu i ovu sadašnju Plenkovićevu, onda je to zaustavljanje nakaradne regionalizacije zemlje koju su tako zdušno zagovarali SDP-ova Milanovićeva Vlada i Josipovićev predsjednički ured.
Zajedno s njima poklekli su i zagrebački nacionalni mediji poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, HRT-a i drugih, smješteni u hrvatskoj metropoli, koji su, gotovo pet godina zdušno se trudeći podrškom novom teritorijalnom preustroju zemlje “na četiri regije i Grad Zagreb”, zapravo željeli uništiti lokalnu samoupravu i decentralizaciju zemlje i na mala vrata uvesti još veću centralizaciju nego je to danas slučaj. Željeli su na taj način uništiti “provinciju”, te da se cijeli život vrti oko Zagreba i još nekoliko hrvatskih gradova: Splita, Osijeka i Rijeke.
Da je zaživio taj nakaradni model novog ustroja zemlje, manje županije, gradovi i općine, poput naše Međimurske županije i lokalne samouprave, u nekoliko predstojećih godina zapravo bi nestali s lica zemlje i tako bi umjesto povećanja efikasnosti funkcioniranja birokratskoga državnog i lokalnog aparata, te širenja demokracije, opet za sve što trebamo u svakodnevnom poslu i životu morali ići pitati u Varaždin ili čak Zagreb.
SDP-ovi lokalni čelnici poput Zlatka Komadine bili su oduvijek kontra ovog projekta, međutim, kako je Milanović na ministarske fotelje i u saborske klupe doveo svoje ljude koji su izrasli na teoriji, a ne u praksi, zajedno s nekim savjetničkim glavama i dogovorenom podrškom s odabranim medijima nametnuli su Hrvatskoj ovu temu kao “iznimno važnu”, iako je cijeli projekt regionalizacije zapravo bio “Potomkino selo”. Nitko se nije usudio, a to vrijedi i za naše međimurske SDP-ovce, javno suprotstaviti tom nakaradnom Milanovićevu potezu koji bi kad-tad rezultirao ukidanjem Međimurske županije i velike većine međimurskih općina i gradova.
Novi premijer Plenković, iako je također “zagrebački dečko” poput Milanovića, pokazuje da je ipak njegova sušta suprotnost barem što se tiče povjerenja u ljude s terena. Je li ga na to natjerala nužda, jer je uvidio da je državna administracija u Zagrebu najveća prepreka da se uopće pokrenu željeni procesi – nije poznato, ali je postavljanjem Tolušića i Žalec, ljudi dokazanih u lokalnoj samoupravi, u vrlo važne ministarske fotelje pokazao da shvaća kako se jedino može pokrenuti uzimanje novca iz EU fondova i pokušati oživjeti selo i poljoprivreda.
Dok se ta pitanja prije nastojala svesti na spin i raspravu o teritorijalnom preustroju, nositelji vlasti na regionalnoj razini uprave oduvijek su se zalagali za jačanje decentralizacije u kojoj prvenstveno mora doći do korekcije porezne politike i fiskalne decentralizacije, a da županije nastavljaju raditi i maksimalno doprinositi kako lokalnom, tako i ukupnom razvoju zemlje i društva općenito.
Decentralizacija zemlje temeljena na sadašnjoj regionalnoj podjeli na županije sada je, izgleda, konačno postavljena kao ključ daljnjeg napretka.
Najvažnija svrha regionalne reforme mora biti funkcionalna i fiskalna decentralizacija koja je nužna; bilo to iz poreza na dohodak ili poreza na dobit, i tu je priči kraj.
Županije bolje i efikasnije obavljaju većinu funkcija koju je centralna državna razina prenijela na regionalnu razinu, a jedan od ključnih razloga za tako nešto je najbolje poznavanje prilika na području na kojem djeluju.
Trebaju im još veće ovlasti, ali i više novca i bez obzira na određene nedostatke, poput stranačkog uhljebljivanja ili nepotizma koji treba hitno prestati, kako bi lokalna samouprava postala još transparentnija prema Zagrebu, ali zasigurno i puno kvalitetnija, jer zapošljava stručnjake, a ne uhljebe, te se jedino na taj način mogu pokrenuti istinske reforme i pravi razvoj naše zemlje.
