[layerslider id=”5″]
Međimurje je oduvijek bilo dobar putokaz onoga što bi se moglo događati u zemlji, a tako je i danas. Nažalost, to je u ovom trenutku tužna činjenica masovnog odlaska svih onih koji odlaze prvenstveno zbog naših slabih satnica, niskih plaća i nezaštićenih radničkih prava.
Zbog toga je u međimurskom SDP-u potreban istinski zaokret ulijevo kako bi zajahao val u kojem hrvatski građani očekuju da se barem na ljevici politički klijentelizam zamijeni političkim radom za opće dobro građana.
Oportunisti bi rekli kako to nimalo nije jednostavno u trenucima kada socijaldemokracija i socijaldemokratske stranke doživljavaju veliku krizu u većini europskih zemalja. Međutim, zašto je SDP izgubio posljednje izbore, zašto su socijalisti sve manje popularni u Europi, dok istovremeno jačaju konzervativne stranke i krajnja desnica? Prvenstveno zbog toga što su izgubili ono osnovno – ljevičarski identitet. Sve su se oni proteklih godina približili tzv. trećem putu i bili nešto između lijevih i desnih. Socijaldemokratske stranke postale su socijalnoliberalne, koje su predvodili Anthony Blair ili Gerhard Schröder.
Njihove donedavne politike su prošlost. Pobornici Blaira doživjeli su poraz unutar Laburista, dok se njemački SPD-ovci održavaju na životu zahvaljujući koaliranju s CDU.
Kako Hrvatska ipak kasni za europskim i svjetskim političkim trendovima, tako je i Zoran Milanović jahao taj tzv. treći put koji je u Europi zapravo potrošen, a isto je nastavio i njegov nasljednik Davor Bernardić. Usput se izgubilo i jedino što je preostalo – poštenost i solidarnost s narodom, pa se danas sve više povlači znak jednakosti između HDZ-a i SDP-a.
Umjesto da SDP opet pridobije za sebe radnike, obespravljene skupine građane poput blokiranih i ovršenih i druge, oni nikako da se solidariziraju s onima s kojima se “ideološki” moraju, već se u vlastitim redovima, tako i izvan njih, pokušavaju osloniti na srednji i viši sloj građana koji je uglavnom vezan za državne jasle. Tako su otvorili put da im se glasovi nezadovoljnih odlijevaju prema Živom zidu i manjim protestnim strankama i udrugama.
U SDP-u iz raznoraznih uglavnom oportunističnih razloga nikako da iskorače i približe se stavovima modernog i karizmatičnog ljevičara poput Jeremyja Corbyna koji je već nekoliko godina bez obzira na žestoke otpore i nenaklonjenost gotovo svih britanskih medija, na čelo oporbenih Laburista u Velikoj Britaniji, ili pak socijaliste među Demokratima Bernieja Sandersa u jednom SAD-u.
Također i u SDP-u dalje u članstvo primaju uglavnom veliki broj budućih uhljeba koji nemaju veze sa socijaldemokracijom i ljevičarstvom, već su u toj stranci iz interesnih pobuda, prvenstveno da riješe neko životno pitanje poput zaposlenja u javnoj službi. I dalje je na djelu negativna selekcija kadrova i privlačenje budućih aparatčika umjesto stručnjaka.
Da ne razmišljaju progresivno, pokazali su i pred ove unutarstranačke izbore kada su suzili, umjesto da su proširili pravo biranja. U Međimurje prema nekim neslužbenim informacijama čak polovica članova SDP-a neće moći birati svoje vodstvo jer nisu na vrijeme platili članarinu. Tako će od 1200 članova samo njih šestotinjak imati pravo glasa.
Umjesto da razvijaju stranačku demokraciju, kao što su to primjerice napravili Laburisti, koji daju pravo glasovanja kada su izbori u stranci, ne samo članovima stranke već i svima onima koji plate neki simboličan iznos kako bi glasovali, oni ga još više sužavaju. Tako se zapravo mogu senzibilizirati i pridobiti simpatizeri, budući glasači, ali i otvoriti stranka prema narodu, umjesto da se ona zatvara u sve uži krug ljudi.
Ostaje za vidjeti što će u SDP-u iznjedriti lokalni unutarstranački izbori, koji bi ipak trebali donijeti neke nove ljude i zaokret u politikama koje se trenutačno vode ako se želi zaustaviti trenutačni slobodni pad rejtinga i utjecanja.
Ako to ne naprave, jedino što će im preostati jest nuđenje HDZ-u za veliku koaliciju, s obzirom na to da su prijevremeni izbori posve izgledni. Međutim, u tom će slučaju SDP napraviti isto kao što se to već neko vrijeme događa u državnim i javnim službama, ne rade se promjene i reforme, nego je najvažnije da se vlada, a tako se ne može naprijed.
