[layerslider id=”5″]
Demokracija i tržišno gospodarstvo. Iako postoje iznimke, poput Kine ili nekih drugih zemalja koje napreduje, a ne poštuju jedno i drugo, za modernu Europu ovo su ipak dvije najvažnije poluge za gospodarski razvoj neke zemlje.
Prema toj teoriji demokracija garantira političke i građanske slobode, te omogućuje građanima i poduzetnicima da preuzmu inicijativu, a to su važni faktori za razvoj.
Kada se isto poveže s tržišnim gospodarstvo onda su u pitanju dvije najvažnije premise koje bi trebale biti garancija ukupnog napredovanja društva i države.
Međutim, kod nas koji živimo u mladoj demokraciji ona se često shvaća kao anarhija, zahvaljujući tome što naši zakoni ne vrijedi svugdje i za svakoga isto.
Pa kad se vidi da mnogi na vrhu piramida, pripadnici naše “elite” mogu raditi što hoće i uvijek se nekako izvuku, samo treba imati lovu, onda se taj “val” širi i uvlači u sve pore društva.
Sasvim suprotno vrijedi u zemljama koje imaju dugu demokratsku tradiciju. U njima je disciplina koja vlada u društvu u kojem se poštuje vladavina prava bez obzira tko bio u pitanju, osnova za normalno funkcioniranje cijelog sustava.
Kako se uspostavlja disciplina? Poznatim metodama: upozorenjem i kažnjavanjem. Najrazvijenije europske zemlje poput Danske ovaj sustav dovele su do takvog savršenstva da uopće nitko ne razmišlja, ne samo da ne poštuje zakone, već i postavljena pravila kada je bilo što u pitanju. Primjerice da se mora doći u zakazano vrijeme (10 minuta prije) i termin vježbanja u teretani. Nema kašnjenja i nema nedolaska.
Autorica knjige “Danci i stranci” iz koje izvlačim prethodni primjer, volim svako malo pročitati, jer se uvijek nešto novo nauči, Hrvatica koja je jedno vrijeme živjela u toj zemlji, opekla se prvi mjesec žestoko na vlastitom džepu u nekoliko navrata što znače ne pridržavati se regula dolaska na vježbanje. Umjesto pristojne članarine od 300 kuna, zbog kašnjenja ili nedolaska u teretanu morala je platiti na kraju mjeseca pet puta više.
Kad je to tako, onda nije čudno da tamo pijani ne sjedaju za volan, odnosno da se dijete obavezno stavlja u sjedalicu u autu. I kad se dogodi suprotno, onda ne samo da ćete dobiti primjerenu kaznu, već ćete bez problema dobiti od policajca na licu mjesta i žestoku jezikovu juhu kako vam je to uopće moglo pasti na pamet.
Kod nas ne samo da se uopće ne razmišlja previše o tome voziti ili ne, nakon ispijene čašice, dvije, tri alkoholnih pića, već mnogi tek onda dobivaju “hrabrost” da luduju po cesti, umjesto da pažljivom vožnjom sretno stignu kući.
I kad je tako, samo sretne ili nesretne okolnosti odlučuju koliko će biti mrtvih na našim cestama. Kada situacija eskalira kao što je to slučaj ove godine i broj poginulih je stigao do dvocifrene brojke, policiji ne preostaje ništa drugo nego da udari po represiji, u kojoj uvijek stradaju i oni koji to možda ne zaslužuju.
Nekima će život Danaca izgledati dalek i neprihvatljiv, kao što je to jednom mojem prijatelju koji su uvijek iznova čudi i kaže: “To nije demokracija, to je autoritarna država”. Ne mora se kopirati uvijek sve ono što negdje drugo funkcionira, međutim, ono osnovno vrijedi svugdje i treba se primjenjivati. Posebice u Hrvatskoj, u kojoj je još dodatno naglašen različiti pristup životu. Jer osim što Europa ima svoj “Sjever i Jug”, onda k tome treba dodati i naš “Sjever i Jug”.
Dvije suprotnosti, dva pristupa životu. Krivo je razmišljati o tome kao nečemu što je loše i dobro, kao što to mi često činimo i na taj način opravdavamo “zašto ne krenu u reforme”, jer je ovo pitanje ukusa, navika i mjere.
Kada smo u Hrvatskoj onda je to problem, ali kad se ode u Njemačku onda to više nije problem. I tu se krije odgovor zašto su prema istraživanju stručnjaka sa Sveučilišta Columbia, Danci najsretniji narod na svijetu, a mi smo sve čangrizaviji i nezadovoljniju ljudi koji iz zemlje u kojoj caruje nedisciplina i improvizacija bježe upravo u te i takve sređene zemlje u kojoj se zna red i disciplina.
