[layerslider id=”5″]
U danima kada slavimo Uskrs koji je prema porukama naše Crkve “temelj svih naših slavlja i izvor svih naših nada”, ne primjećuje se da sve više postajemo društvo u kojem ima premalo pobjednika, a sve više gubitnika.
Srećom, još uvijek smo društvo u kojem su socijalni i društveni kontakti presudni da se ne raspadne do kraja, da ponekad nekoliko tisuća kuna mjesečne zarade više ne znači istovremeno životno ispunjenje, zbog čega mnogi od nas ipak i dalje ostaju živjeti u našoj zemlji, umjesto da odaberu kao stotine tisuće drugih odlazak u inozemstvo.
Većina naših sugrađana u zapadnoeuropske zemlje ne ide zbog toga što im je tako nešto po volji, jer nigdje nije tako dobro živjeti kao kod nas, ali su prisiljeni zbog osiguranja egzistencije.
S druge strane, ono malo stranaca koji dođu živjeti u našu zemlju, svjedoči tome da se rijetko gdje može doživjeti na Zapadu upravo to ispunjenje čovjeka kao socijalnog bića kao što je to slučaj kod nas. I nakon što dođu kod nas, upravo zbog te kvalitete društvenog kontakta rijetko se odlučuju na povratak u “obećane zemlje” u koje se tako ubrzano iseljava Hrvatska.
Naša je zemlja uglavnom tako blizu, ali, nažalost, u istom trenutku sve dalje i dalje od zemlje koja je poželjna za život svojih građana. Zašto je to tako?
Ponajprije zbog djelovanja hrvatskih političkih i svih drugih elita koje i dalje inzistiraju na osobnom napretku i napretku svojih odabranika. Umjesto da čuvamo društveni integritet, političke elite izmišljanjem nepotrebnih radnih mjesta u državnim institucijama i tvrtkama za svoje podobnike, rodbinu i prijatelje, davanjem uvjetovanih poslova, korupcijom i nepotizmom ugrožavaju napredak i rast blagostanja većine građana. Pretvaraju nas u društvo sve manjeg broja odabranih pobjednika i sve većeg broja gubitnika.
Na Zapadu je ta utrka uglavnom puno ravnopravnija, pa nema toliko prolivene žući, dok je kod nas još k tome sve više neravnopravna zbog čega je sve više onih koji više ne žele gubiti živce i odlaze još k tome razočarani i ljuti.
Uglavnom, umjesto da se društvena umreženost koristi kako bi društvo napredovalo u cjelini, ono se koristi za napredovanje samo onih koji su u odabranom krugu.
Samo s hitnom promjenom paradigme, u kojem će oni koji su na vlasti konačno početi pomagati većini, a ne nekome određenome ili nekolicini, u kojem će biti više pobjednika od gubitnika, može se probuditi nada u našu bolju budućnost.
Trebamo konačno našu povezanost, koju drugi nemaju, koristiti u svrhu poboljšanja hrvatskog društva u cjelini, a ne prosperiteta samo odabranih, zbog čega mnogo ljudi napušta Hrvatsku.
Ako će oni koji povlače poteze i dalje biti samo u korist odabranih, pravni poredak i dalje nećemo moći izgraditi, a budućnost zemlje i dalje će se upropaštavati.
Vrlo je važno da se u tu igru uključe građani, da zajednički igramo igru u kojoj će većina nas na kraju izaći kao pobjednik, umjesto da o tome tko će biti pobjednik odlučuje manjina kao što je to slučaj u našoj zemlji u posljednjih dvadesetak godina.
S obzirom na to da smo još uvijek društvo koje je dosta snažno povezano, imamo svoju šansu i nadu. Ona je još uvijek tu, ali sve više kopni jer se ne događaju promjene.
Za tako nešto nedostaje više optimizma koji postoji u našem društvu jer da toga nema, ne bi bilo ni tako snažne povezanosti među našim ljudima, ali je izmaknuo pred pesimističnim stavom.
Upravo taj pesimizam “da se ništa ne može promijeniti” odgovara elitama. Stoga je potrebno pokrenuti promjene jer kada zakoračimo u njih, onda će one naići na snažnu podršku, zakotrljat će se lavina koju više nitko neće moći zaustaviti. To je zapravo ta nada koju trebamo ovih dana kako bismo mogli nastaviti živjeti u našoj zemlji, a ne razmišljati o tome da odselimo u neku drugu.
