[layerslider id=”5″]
Tko to zaslužuje raditi za 2.750 kuna mjesečno 8 sati dnevno bez obzira o kojem je poslu riječ? Nitko. No da bi se zaista povećale plaće, minimalna bruto plaća morala bi se odmah podići na barem 5.000 kuna. I da od toga ostane barem 4.000 kuna neto, da se država konačno odrekne “pola plaće” s kojom financiramo 400.000 zaposlenih na državnim jaslama.
Međutim, problem naših niskih plaća nije samo u njima samima, već i u tome koliko svatko mora izdvojiti osim kroz plaće za poreze i u troškovima života koji su u Hrvatskoj isti ili još veći nego primjerice u Njemačkoj.
Za vrijeme bivše Vlade nacionalni mediji su brujali o tome koliko košta benzin i dizel. Svaki tjedan su se spominjale brojke, dok je danas kao normalno da su one iste kod nas kao i u Njemačkoj, znači oko 1,2-1,35 eura.
U zemlji u koju se iseljava najveći broj Međimuraca cijena dizela je u posljednjih nekoliko godina pala za 2 kune, dok je kod nas ona ista ili se zapravo još povećala. Zašto kod nas dizel ne košta 7 kuna? Zato što u cijeni od 9 kn najveći postotak opet ide državi. I u cijeni goriva financirano svu njezinu rastrošnost, sve one silne kredite koje svaki ministar financija reprogramira i to prikazuju kao uspjeh.
Zamislite vi, poštovani čitatelji, sami sebe da nekakav dugoročni stambeni kredit ne plaćate banci u cijelosti, već samo kamatu, te da ga reprogramirate na sve duži rok sa sve manjom kamatom, svaki put dok to želite.
Nema šanse da je tako nešto moguće, banka ne samo da će vas na sve mile moguće načine tjerati da ga plaćate u cijelosti, već će ga u suprotnom prodati nekakvoj agenciji za utjerivanje dugova o kojoj uopće nema riječi dok uzimate kredit.
Banke se u posljednje vrijeme čude zašto sve teže plasiraju kredite, a istovremeno se bez pardona odreknu svakog klijenta za kojeg smatraju da im više ne donosi očekivane prihode.
I dok politika slavi ministra financija koji ne plaća kredit, već ga “uspješno reprogramira” kako bi zadužio ne samo nas, nego još dvije-tri generacije koje dolaze, istovremeno ti isti političari više od 300.000 hrvatskih građana nepoštenim “ekskluzivno” hrvatskim ovršnim i drugim zakonima stavljaju u dužničko ropstvo.
Pa nije čudno da živimo u dvije Hrvatske? Jedna je ona s nezasluženim “europskim” i iznadprosječnim hrvatskim plaćama političkog i javnog sektora, a druga hrvatska surova realnost slabo plaćenih radnika, prekarijata, blokiranih i obespravljenih.
Međutim, zašto će sve teže doći do promjena? Pa zato što ovih 400.000 zaposlenih u javnom sektoru uz 100.000 mladih vojnih umirovljenika zajedno sa svojim obiteljima i rodbinom, znači oko 1,5-2 milijuna glasača čini sve veću prevagu u društvu koje ne želi promjene.
Nije čudno onda da se i u Međimurju svi guraju u nekakvu stranku, iako nemaju pojma o politici, kako bi se uhljebili među ovih 400.000 na plaću od 6 do 10 tisuća kuna bez obzira koliko bili (ne)stručni i (ne)sposobni. Najvažnije da su stranački ambiciozni, sve dok ne upadnu u nekakav ured u ŽUC-u, Plinu ili HEP-u u kojem više nitko neće pitati za njih. Tada više ni stranka ni ambicija nisu važni. Njihov cilj “bavljenja politikom” je ostvaren.
I zato naš problem više nisu samo slabe plaće i što ljudi ne mogu dostojanstveno živjeti od svog rada, već klijentelizam i partikularizam, odnosno da se zapošljavanje, prosperitet i napredovanje u javnom sektoru uvjetuje pripadnošću političkoj stranci ili nekoj drugoj interesnoj sferi: rodbinskim odnosima, kumstvima, prijateljstvima i slično.
Umjesto demokracije, cvijeta korupcija, umjesto manjih troškova života s kojima bi, ako ništa drugo, lakše živjeli, oni su zbog nesmanjivanja javnog sektora sve veći i veći.
Međutim, ono što nije dobro da taj trend iseljavanja sve više odgovara političkoj kasti, te ga guranjem “glave u pijesak” zapravo još potiče, kako bi lakše održavala postojeće stanje jer se smanjuje broj birača i mogućnost da se nešto promjeni.
Što nam preostaje? Kada bismo izvjesili bijelu zastavu, to bi bio sumrak demokracije jer je pretežiti broj građana koji nisu dio političkog i klijentelističkog establišmenta, nego su izvan njega. Samo o njihovoj motiviranosti da se izađe na izbore i da se mijenjaju stvari, da se konačno počinje pravednije raspodjeljivati novac u društvu, možemo napraviti iskorak.
