[layerslider id=”5″]
Nažalost, naše vitezove iz najpoznatije obitelji Zrinski koje prisvajaju i Mađari i dalje ne znamo iskoristiti kvalitetno, prvenstveno u povijesno-turističke svrhe. Ne znamo izgleda što bi s njima. Neki bi skupljali političke poene, neki radili dosadne povijesne simpozije, a nikako na vidiku nema onih koji bi ih znali pretvoriti u brend poput “Grada Zrinskih” kojim se već dugo vremena znamo štimati, ali ne i “prodati” dalje od dravskog mosta u Kuršancu.
Nismo sposobni dovesti s tom pričom ne samo tisuće turista namjernika u Čakovec, već barem dio onih koji posjećuje Zagreb, posebice kada su u pitanju Kinezi koje bi tako nešto sigurno jako zanimalo da im to zna netko ponuditi i prezentirati.
Međutim, kako će do toga doći kada se naše turističke zajednice uglavnom bave organizacijom manifestacija što su im u zadatak dali naši političari kako bi i dalje sve bilo u znaku “kruha i igara”, umjesto da se bave onim što bi im trebao biti prioritet – dovođenje turista.
U drugoj krajnosti, kod onih koji za sebe kažu da su “desničari”, Nikolu Zrinskog Sigetskog u Međimurju uglavnom politiziraju, ideologiziraju i povezuju njegovo junaštvo s “hrvatstvom”, iako to nema previše veze ni s povijesnom istinom, a još više s trendovima u kojima bi se naša povijest, svijetu, odnosno onima koji nas posjećuju, trebala prezentirati na sasvim drugačiji i zanimljiviji način.
Tada bi Zrinskoga Sigetskog kao našeg viteza možda počeli i doživljavati, za razliku od sadašnje situacije, kada ovakve svečanosti sliče uglavnom na obično paradiranje i svake godine ponavljanje jednog te istoga. Kad nešto loše krene, onda je teško sve skupa vratiti na pravi put. Moglo bi se, ali to bi trebala napraviti ekipa koja ipak ima malo šire horizonte.
I jedan Miki Bandić je shvatio pred nekoliko da će Zagreb biti i ostati obična europska žabokrečina ako se konačno netko ozbiljno ne počinje baviti turizmom, umjesto toga da primjerice za advent dijeli ribice na Trgu bana Jelačića. Doveo je ženu na čelo turističke zajednice koja je proputovala svijet, koja je znala da treba napraviti promjenu kako bi naš glavni grad postao svjetska turistička metropola. U biti nije se trebalo učiniti jako puno, već dati upravljanje profesionalcima kako bi se napravio iskorak u svijet turizma.
Kod nas su na vlasti u posljednjih nekoliko godina političari novog kova, mlađe dobi, od kojih smo očekivali da pokrenu ovo naše učmalo društvo, podrže one koji imaju ideje i vizije kako unaprijediti život u našim sredinama, a ne da imaju kraj sebe one koji će im služiti, samo s jednim ciljem: kako što duže ostati na vlasti.
Generacija mlađih međimurskih političara koju sve odreda osobno poznajem bilo kojeg političkog predznaka, sve više me samo razočarava. Umjesto umrežavanja sa sposobnima i dokazanima u svom poslu, širenja demokratskih obrazaca, oni su ih u potpunosti suzili.
Na svim razinama u međimurskom javnom sektoru. Vraćamo se ne 30 godina unatrag, već još više, u doba najzadrtije forme komunizma iz 50-ih kada su na sve funkcije u javnom sektoru isključivo mogli oni koji su bili podobni. Tada je najvažnija bila samo jedna politička podobnost, dok je danas još gore, jer je uspostavljen klijentelizam u kojem si autsajder u javnom sektoru bez nekakve društvene veze. Na sceni je stranački, prijateljski i rodbinski nepotizam bilo kuda da se okreneš.
I dok je tako, nećemo ništa postići. Nećemo napraviti nikakav korak naprijed. Tapkat ćemo na mjestu, a zapravo stagnirati, jer nema nikakve vizije za danas i sutra.
I dalje se naši političari jedino znaju hvaliti s infrastrukturom koju moramo mi građani sve skuplje plaćati. Umjesto manjih cijena komunalija plaćamo sve veće, kako bi se mogle isplaćivati plaće uhljebima ili pak krpati lokalni proračuni.
Nažalost, na sceni još uvijek nema ozbiljne političke opcije koja bi pokrenula neku drugu priču. Svi su isti, svi misle samo od politike izvući neku korist, umjesto da na liderske pozicije dođu oni koji imaju ideju kako služiti narodu, kako bi motivirali i podržali ljude u njihovim inicijativama, a ne da moraju razmišljati kako otići iz ove močvare u kojoj je najvažnije da 5. u mjesecu bude za njihove plaće koje su većinom nezasluženo pregoleme.
