[layerslider id=”5″]
Što još napisati, a nije rečeno ovih dana kada je na trenutak u našoj zemlji sve postalo nevažno osim nogometa.
Iako još uvijek u svojim rukama nemamo najljepši nogometni pehar i naslov svjetskog prvaka, sada zaista više nismo previše daleko. Preostao je koračić i svi su uvjereni, na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem koji je usadio vjeru u svoje dečke da to mogu od samog početka turnira i to su mu oni vratili na najbolji mogući način.
Iako su se mnogi pitali nakon što je postao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije otkud sad on, nakon što smo najprije uopće izborili odlazak na SP u Rusiju koji je postao vrlo upitan nakon poraza na Islandu, pa nakon toga prošli grupu, i korak po korak došli do najvećeg rezultata hrvatskog sporta finala SP-a u nogometu.
Vjerovao sam u hrvatsku nogometnu repku, bolje rečeno u naše nogometaše da možemo napraviti nešto veliko, ne samo ovog puta, već i ranije kada smo igrali europska i svjetska prvenstva, ali sve do Rusije nismo napravili puno toga. Međutim, kao što je poznato, nikada ranije nismo došli ni blizu ovoga rezultata koji su sada ostvarili Modrić, Rakitić, Mandžukić, Subašić, Ćorluka, Perišić zajedno s nekim mlađim dečkima poput Lovrena i Kramarića koji su im se priključili posljednjih godina i u međuvremenu stasali za velike stvari.
Što se ipak ono krucijalno promijenilo otkako je Zlatko Dalić preuzeo reprezentaciju da zajedno s dečkima ostvari ovaj prekrasan rezultat? Puno toga. Najvažnija promjena je pozitivan stav i apsolutna vjera u igrače koju je donio novi izbornik. Pobjedama protiv Ukrajine i Grčke u završnici kvalifikacija dobio je potreban novi impuls za kvalitetan nastavak započetoga posla. Javnost je konačno bila zadovoljna kako smo odigrali utakmice i počela se preokretati loša atmosfera koja je vladala oko reprezentacije zbog poteza bivšeg izbornika Ante Čačića i njegovog tutora Zdravka Mamića koju su generirali navijači-ultrasi neredima kada igra reprezentacija, jer je jedino bila važna “borba protiv mafije u HNS-u i hrvatskom nogometu”.
Pozitiva je ipak nadjačala negativu, ultrasi su na tom valu zaobišli Rusiju, između ostaloga vjerojatno i zbog toga što ruska policija za razliku od one u europskim zemljama ne prepušta ništa slučaju. Također, unatoč teškim trenucima zbog sudskih procesa koji su u tijeku Modrić i Lovren ipak su sve to zaboravili proteklih mjesec i pol dana zahvaljujući tome jer su konačno opet dobili “šefa” na klupi na kojeg su se mogli osloniti u trenutku kada su obukli najdraži dres.
Sve to donijelo je potpuni fokus na nogomet i igru za koju imamo igrače koje nemaju baš druge reprezentacije. Ne igraju uzalud svi oni u najboljim klubovima najjačih europskih liga. Startne pobjede, posebice ona visoka protiv Argentine bile su samo potvrda da vrijedimo i da možemo daleko. Isprovociralo je sve to i onu potrebnu dozu sreće bez koje se ne može daleko na ovako velikom natjecanju i sada su i reprezentacija i igrači i izbornik pred vratima raja i sportske besmrtnosti.
Ne bih želio miješati kruške i jabuke i u ovaj komentar bez potrebe ubacivati na kraju naše političare, ali moram. Naime, hrvatska nogometna reprezentacija je putokaz kako i Hrvatska može izaći iz krize i što bi trebalo mijenjati kada se svi skupa otrijeznimo nakon ovog velikog uspjeha bez obzira na nedjeljno finale u kojem smo uvjereni da ćemo slaviti.
Bez “kvalitetnog izbornika i igrača” na našoj političkoj sceni sigurno nećemo tako brzo izaći iz ove močvare u kojoj je dugo vremena bio i naš nogomet. Ono zbog čega ne možemo biti previše optimistični na tom polju je situacija da u ovom trenutku na glavnoj pozornici za razliku od naše nogometne reprezentacije uopće nemamo tako dobar izbor kvalitetnih “trenera i igrača”.
Hrvatskoj politici potreban je potpuni redizajn, a ne šminkanje katastrofalne situacije, kako bi pozitiva iza koje stoje argumenti nadjačala negativu. Nogomet je pokazao da se može kad se hoće.
