[layerslider id=”5″]
Branimir Bunjac, međimurski zastupnik Živog zida, postao je u četvrtak opet glavna zvijezda medija, jer je opalio u Saboru po lokalnoj samoupravi na temu najavljenih promjena, navodeći bezbrojne primjere “lokalnih šerifa”, bez da je dublje sagledao što bi daljnja centralizacija zemlje donijela onim sredinama koje rade dobro, poput uglavnom naših međimurskih, koje su riješile primjerice gotovo svu moguću infrastrukturu bez prevelike pomoći države. Jahanje na populizmu dobra je stvar za političare, međutim, dugoročno nikad ne donosi previše toga dobroga, što se najbolje vidi na političkom padu rejtinga MOST-a.
Tako se i naš saborski zastupnik priključio dugogodišnjoj mantri nacionalnih medija, zagrebačkih novinara i komentatora, koji iz dana u dan bombardiraju građane kako je najvažniji problem u Hrvatskoj – lokalna samouprava. Umjesto da se ozbiljno pozabave hrvatskim proračunom i istraže gdje to zapravo on najviše „propušta“, oni i dalje nekritički krivnju za proračunski deficit i loše gospodarsko stanje pokušavaju svaliti „na periferiju“, što dalje od Zagreba, Markova trga i Banskih dvora.
Podatak o tome da preko 20.000 zaposlenih u javnom sektoru ima plaću veću od 10.000 kn, poražavajući je, s obzirom na gospodarsku situaciju. Međutim, nitko neće analizirati podatak „tko to zapravo na državnim jaslama ima plaću veću od 10.000 kuna“?
Običan čovjek, nakon što mu se servira taj podatak, vrlo lako u to svrsta i mnogobrojne službenike u državnoj upravi koji većinom imaju 3.500-6.000 kn plaće, i to s visokom stručnom spremom. Plaća koja je uglavnom ispod hrvatskog prosjeka.
Međutim, u desetcima državnih agencija, za koje se ne zna što uopće rade, a uglavnom su osnovane kako bi odlučivali o nečemu o čemu je nerijetko donedavno odlučivala lokalna samouprava, plaće su upravo takve kakve mogu samo sanjati oni koji rade u državnoj službi na koje se svaki dan mali čovjek ljuti i prigovara „kako imaju velike plaće, a ništa ne rade“.
Umjesto da nacionalni mediji raskrinkaju sve one političare koji često dolaze iz krajeva iz kojih se jučer i danas ekspresno iseljava stanovništvo, zbog nekoliko loših primjera sve lokalne dužnosnike svrstavaju u isti koš. Istovremeno, uopće ne vide što im se zapravo događa „ispred nosa u Zagrebu“. Ili pak ne žele vidjeti, jer ipak su oni svi zajedno „ekipa iz Zagreba“ koja je predodređena da ima 10 i više tisuća kuna plaće.
I tako se, iz dana u dan, iz “centrale” pritišće ostatak zemlje, koji kao nije sposoban baš ni za što, kako bi se oduzele ovlasti bez puno buke i preselile u metropolu.
Nitko od njih ne usudi se usprotiviti svojim šefovima i zagrepsti po onome gdje se zaista nepotrebno troše državni novci.
To sigurno nisu sigurno barem kad je u pitanju vrh piramide: županije, gradovi i općine. Dapače, svima njima trebalo bi dati još više novaca ako se Hrvatska želi brže razvijati. Trebalo bi im dati još više ingerencija jer bi uprava postala efikasnija, jer bi sigurno bilo puno više krajnjih efekata i koristi kako za lokalni, tako i državni proračun.
Ne može se nekim novim regionalizmom, zapravo novim centralizmom, upravljati kvalitetno procesima u lokalnom okruženju.
Naravno, i kod nas se u lokalnoj samoupravi premalo radi na ekipiranju stručnjaka umjesto političara na operativnim funkcijama, o čemu pišem iz broja u broj. To zapravo pokopava sve ono dobro što radi lokalna samouprava. Nepotizam i netransparentnost u radu koji se događaju i u našoj županiji, gradovima i općinama zapravo su najveća prijetnja njihovom ukidanju.
Na krilima toga, naša država bi se mogla još više pobahatiti i centralizirati, bez da se vide pomaci tamo gdje su oni potrebni, što najbolje sugeriraju i naše poduzetničke priče.
I onda nas još k tome šamaraju površni novinarski komentatori, ali, nažalost, i političari poput Bunjca, koji poručuju bez da ponude bilo kakve argumente osim populizma, da će nas ukidanje županija i općina izvući iz krize.
