[layerslider id=”5″]
U nedjelju, 21. svibnja, izlazimo na lokalne izbore na kojima biramo ljude koje poznajemo, koji žive tu oko nas i koji će nas predstavljati kako bi život građana učinili ugodnijim, odnosno pobrinuli se da nam lokalna administracija i tvrtke pod njihovom ingerencijom budu na usluzi ili barem ne zagorčavaju život.
Puno i malo toga se promijenilo od onoga što su bili nekakvi prioriteti u našim životima od prošlih izbora za lokalnu samoupravu 2013. godine.
Jer, bez obzira koliko naši lokalni političari (ne) mogu utjecati na životne (ne)prilike svojih građana, oduvijek smatramo da se procesi i problemi koji se događaju ne smiju gledati samo lokalno ili državno, već povezano. I na taj se način trebaju i rješavati.
Tako je uoči prošlih lokalnih izbora nezaposlenost bila naš glavni problem i pod svaku cijenu trebalo je nešto poduzeti da se ona smanji. I mi smo u Međimurskim novinama tada u brojnim tekstovima pisali i analizirali što učiniti da se prevlada kriza i opet zaživi poduzetnički mentalitet.
To se u međuvremenu i dogodilo. No, osim što je gospodarstvo, posebice naša metalska industrija, počelo snažno rasti, otvorilo se i inozemno tržište rada, koje je počelo usisavati ne samo naš višak radne snage koji je teško pronalazio posao i za minimalac, nego sve više i ono najbolje i bolje plaćeno naše radno sposobno stanovništvo koje više nije zadovoljno sa statusom u kojemu se, primjerice, 1000 eura plaće isplaćuje “pola na račun, a pola u kešu”.
Naše Novine u proteklom razdoblju od prošlih lokalnih izbora detektirale su i međimurskoj, pa i široj, javnosti predstavile dva najveća problema zbog kojih gubimo mlade, odnosno radnike, pa i cijele obitelji: (pre)male plaće i visoki troškovi života.
Gubimo nukleus radno aktivnog stanovništva koji nam već donosi velike probleme ne samo u financiranju našega mirovinskog i zdravstvenog sustava, već i u prihodima lokalne samouprave koja se ponajviše financira od poreza na dohodak onih koji žive na području naših gradova i općina i rade u Hrvatskoj, a ne u Austriji ili Njemačkoj.
Jedan od glavnih razloga odlaska cijelih obitelji jesu naše niske plaće. Njima više ne možemo pokriti ni sve one silne čekove koji svaki mjesec stižu na naplatu. Da ne govorim o svim drugim ogromnim troškovima života, odnosno ulaganju obitelji u budućnost, poput najma ili pak kupnje stana ili kuće.
O potrebi podizanja međimurskih plaća zahvaljujući Međimurskim novinama danas kod nas govore svi. Ono što nedostaju u ovoj priči jesu radnici, koji su slabo sindikalno organizirani ili to uopće nisu, te su odlučili ići linijom manjeg otpora. Zbog nezadovoljstva kod nas se protestira i galami samo na društvenim mrežama. Ili pak se odlučuje na tihi bijeg iz “močvare”, za odlazak na rad u inozemstvo zahvaljujući tome što smo danas, osim hrvatskog državljanstva, i građani EU-a, pa imamo konačno mogućnost izbora gdje raditi i živjeti (zbog toga su naše Novine i podržale ulazak Hrvatske u Europsku uniju, koji se također dogodio u međuvremenu nakon prošlih lokalnih izbora 2013. godine).
U cijeloj priči za bolje plaće u Hrvatskoj situacija je takva da, osim rijetkih medija poput našega koji upozorava na ovaj problem, ni u Međimurju, ni u cijeloj zemlji još uvijek nema kvalitetnoga radničkog pritiska, poput organiziranih uličnih protesta, demonstracija koje su događaju posvuda osim kod nas, kako bi se vidjelo je li zaista nemoguća misija u našoj zemlji povećati naš minimalac s 2600 na barem 3500 kn. Jer, kao što sam već pisao, onaj tko danas ne može radniku isplatiti 500 eura netoplaće ne bi više kod nas trebao ni poslovati.
Klimu podrške fer i korektnim tvrtkama prema radnicima, kako bi ih što više ostalo u našem kraju i ovdje plaćalo porez, itekako može dati i lokalna samouprava. Poput privlačenja takvih tvrtki u gospodarske zone, suradnje i angažiranja na poslovima putem javne nabave ili izravnim pogodbama. Tu bi trebalo surađivati s onim tvrtkama koje poštuju zakon, ne podcjenjuju radnika i isplaćuju iznadprosječne barem međimurske plaće (oko 4000 kn) itd. Sve one koje pak špekuliraju, mute, rade u sivoj ili crnoj zoni, ne isplaćuju plaće ili ne žele dati radniku ništa više od minimalca čelnici lokalne samouprave trebali bi izbjegavati i maknuti u stranu.
Danas, nažalost, tako nešto često još nije slučaj, jer upravo oni koji žele nabrzinu zaraditi ili pak se ne žele prilagoditi zakonskim okvirima najviše trebaju političare i oblijeću ih kako bi i dalje radili kao dosad.
Drugi par problema u našim tijesnim cipelama životnog standarda pak su visoki troškovi života na koje lokalna samouprava također može utjecati da se smanje, ali o tome u našemu sljedećem broju.
