[layerslider id=”5″]
I tako je Vlada RH u petak odlučila da umjesto, primjerice, uvođenja vinjeta za vožnju po hrvatskim autocestama “kazni” novom, višom cijenom cestarine prvenstveno nas Međimurce koji u Zagreb želimo brzo i sigurno autocestom. Ona je povećana na relaciji Čakovec – Zagreb s 34 kune na 36. Od 20-ak kuna narasla je u petnaestak godina na 5 eura. Od 1. srpnja cijena će biti još viša, zaokružena na točno 38 kuna. U jednom smjeru. U oba 76 kn.
Na sjeverozapadu Hrvatske još samo stanovnici dviju županija: Međimurske i Varaždinske, ako žele brzo doći do Zagreba, moraju plaćati autocestu.
Građani iz Koprivničko-križevačke i Bjelovarsko-bilogorske županije, primjerice, dobivaju sve bolju brzu vezu za dolazak u metropolu, a cestarinu za korištenje autoceste ne moraju plaćati jer se “kopčaju” na istu kod Zeline kada se ona više ne mora plaćati. Isto vrijedi i za sve one koji žive u Zagrebu i svim okolnim gradovima: V. Gorici, Samoboru, Zaprešiću, Zelini, Vrbovcu i svi drugi koji se mogu voziti više od 50 km autoceste, a ne moraju ju plaćati.
I dok naši međimurski političari govore o tome kako “izgrađuju infrastrukturu za što ljepši život”, istovremeno ne poduzimaju ništa da ne postanemo građani drugog reda po mnogim životnim pitanjima, pa tako i ovomu. Nitko od njih nije se oglasio ni sada kada nas HAC opet guli višom cestarinom.
Autocesta je zamišljena kao cesta od strateške važnosti za naše gospodarstvo. Trebala je to biti žila kucavica koja bi omogućila brzi prijevoz robe i ljudi kroz Hrvatsku. Trebala je postati kralježnicom gospodarstva u našoj geografski nezgodno oblikovanoj državi.
Što se umjesto toga dogodilo? Promet na našim autocestama, pa tako i autocesti Goričan – Zagreb, gotovo da i ne postoji, osim od lipnja do rujna.
Komu je u interesu, osim dobro plaćenih zaposlenika na naplatnim kućicama, što je ovih 100 km autoceste prazno u većem dijelu godine, umjesto da se ona koristi svih 12 mjeseci, za što je ona uostalom i izgrađena.
Zahvaljujući autocesti trebalo bi biti potpuno svejedno u kojem dijelu Hrvatske živimo, a u kojem radimo, jer opsegom smo mala država. Do Zagreba nam treba 45 minuta, sumnjam da se javnim prijevozom iz Kotoribe ili Štrigove brže stigne do Čakovca. Rast privrede koji bi trebao biti prirodna posljedica tog razvoja višestruko bi vratio uloženo. No, kao što znamo, to se nije dogodilo. Osim nekima.
Umjesto da se uvedu vinjete i da ih plaća oko pola milijuna vozila sa ZG registracijama, kao i još isto toliko vozila s KC, BJ, RI i mnogim drugim tablicama koja svakodnevno besplatno koriste naše autoceste – ništa od toga.
Kako je ova tema naišla na velik odjek nakon što smo ju prije nekoliko dana objavili na našem news portalu mnovine.hr, reagirali su i neki političari, poput najvećeg favorita za novog-starog gradonačelnika Varaždina Ivana Čehoka, koji je putem društvenih mreža snažno podržao naše nastojanje da ukažemo kako se naši građani, za razliku od nekih drugih, gule na svakom koraku.
U isto vrijeme naši međimurski političari šute, ne rade ništa na tome da se smanje troškovi života, kako ne bi za vrijeme njihova idućeg mandata još 5000 Međimuraca, koliko je za vrijeme sadašnje županijske vlasti i svih drugih lokalnih vlasti, iselilo ponajviše u Njemačku, ali i mnoge druge zemlje.
Ne znam za koga oni to zapravo grade: raskošne dvorane, društvene domove, kanalizacije i druge “infrastrukturne projekte” i s njima se štimaju, posebice sada pred izbore na svakom koraku, umjesto da se počinju brinuti kako da smanje životne troškove i osiguraju ostanak i bolji život našim građanima. Krajnje je vrijeme da naši političari promijene temeljnu paradigmu svojeg djelovanja.
