[layerslider id=”5″]
Mi kao društvo očito ne možemo bez parola, što je samo još jedan dokaz da socijalistički mentalitet kod nas nije iščeznuo. On je posebice bio na sceni ovih dana kada su svi naglašavali “zajedništvo hrvatskoga naroda” zbog uspjeha nogometne reprezentacije i čestitanje mase na istome, koje je u Zagrebu i druge hrvatske gradove na ulice izmamilo stotine tisuća građana.
Zašto je parola “zajedništvo”, koja se najčešće upotrebljava kada nešto baš” ne štima” u našem društvu, mijenja nekadašnje “bratstvo i jedinstvo” i potpuno je deplasirana i ne može donijeti previše dobroga ovoj zemlji? Zato što pozivanje na zajedništvo i dalje donosi status quo našem društvu, umjesto provođenja toliko potrebnih reformi o kojima svi pričaju, a nikako da se dogode.
Nije zbog zajedništva izbornik Zlatko Dalić uspio sa svojim nogometašima. Uspio je prvenstveno zbog svoje stručnosti i drugih osobina koje treba imati svaki vođa tima koji želi biti uspješan. Da to nije imao u svojoj osobnosti, da nije savladao vanjske i unutarnje otpore s kojima je bio suočen, da nije birao suradnike na koje se može osloniti, uveo nove tehnologije u rad reprezentacije i još puno toga drugoga, nikad se ne bi dogodio ovaj uspjeh.
Sve što je Dalić napravio u nekoliko mjeseci, trebala bi napraviti Hrvatska u cjelini, posebice u javnom sektoru, kako bi se dogodile nasušno potrebne kvalitetne i brze promjene.
Samo je zbog toga uspjeh reprezentacije izazvao toliko pozitivnih emocija mase ljudi jer kao što sam napisao u prošlom broju na ovom mjestu, a to se sada potvrdilo, većina naših ljudi traži da sposobni mijenjaju nesposobne kako bi konačno krenuli naprijed, a to su prepoznali u izborniku Zlatku Daliću.
Svako drugo tumačenje, dolazilo ono od ultradesnih koji svojataju reprezentaciju i izbornika iz sasvim drugih razloga (npr. zbog pjesama i druženje s Markom Perkovićem Thompsonom i sl.) ili ju zbog toga napadaju oni s lijevo-liberalnog spektra, nema nikakve veze s tako masovnom podrškom ovom uspjehu.
Kada pak su nogometaši, glazba i zajedništvo u pitanju, samo dan poslije velikog slavlja, u hrvatskom virtualnom prostoru “zajedništvo” se razbilo na najsitnije komadiće upravo zbog M.P.T-a, iako se ovdje ne radi o ni o čemu drugom nego o nogometaškom glazbenom (ne)ukusu. Jer kada feštaju, nogometaši ne pjevaju samo Thompsonove pjesme, nego su njima omiljeni i najžešći srpski narodnjaci poput Mitra Mirića i pjesme iz Vidinog repertoara: “Mi smo jači i od sudbine”, samo što istu nije bilo primjereno izvoditi na Trgu bana Jelačića usred Zagreba. Kada se zatvore svjetla pozornica i krene “dernek” onda najveći broj nogometaša sa svojim WAGsicama ne mogu “lomiti čaše” bez srpskih narodnjaka i cajki. Upravo kao što je to slučaj i s mnogima koji zagovaraju desničarstvo u našem kraju. Njihov glazbeni ukus vrlo je često Thompson i Ceca ili još nešto gore od srpskih cajki, jedna pjesma iza druge na istoj fešti. “Zajedništvo” samo takvo.
- S. Svi ovih dana plješćemo i ponosimo se uspjehom hrvatske nogometne reprezentacije na SP u Rusiji. Među onima koji su doprinijeli tome svakako je i trener u stručnom stožeru, prvi Dalićev pomoćnik Dražen Ladić. Nažalost, svoj međimurski identitet proslavljeni vratar ne ističe baš često kao što je bio slučaj i prilikom dočeka Zlatka Dalića u Varaždinu, gdje je naglašavao “da on nije baš rođeni Varaždinac, već da ga je afirmirao varaždinski klub”, ali je nekako izbjegavao govoriti otkud je rodom, odnosno to nije kazao ni u jednoj u izjavi novinarima.
Dok se mi ponosimo Draženom Ladićem, ispada da se on nekako ne ponosi baš svojim Gornjim Hrašćanom i Međimurjem.
Nadamo se da je u pitanju samo krivi dojam te da je župan Matija Posavec ispravno procijenio nominiravši ga za ovu titulu, odnosno da će nakon primitka priznanja Ladara ipak češće promovirati međimurski nogomet, Međimurje i naglašavati svoje međimursko porijeklo koje se, ako ništa drugo u njegovom slučaju, ne može sakriti kada je izgovor u pitanju i da će se s time ponositi, a ne sramiti.
