[layerslider id=”5″]
Posljednji podaci govore da godišnje gubimo zbog odlaska na rad inozemstvo, odnosno iseljavanja cijelih obitelji 75 do 80 tisuća građana, tj. njih oko dva posto. Kao što je poznato, nakon nezaposlenih, sve više odlaze i oni koji imaju posao primjerice u ugostiteljstvu ili građevini, pa čak i solidna primanja. Međutim, odlaze jer ovdje ipak ne vide budućnost, a to su prvenstveno premala primanja s obzirom na realne troškove života. Većina ljudi koji ne streme nikakvom velikom bogatstvu, već tome da budu “srednji sloj” koji živi punim plućima, jednostavno idu tamo gdje isto mogu ostvariti.
Jer KV radnik, kao i druga slična radna snaga koja odlazi, može puno više zaraditi u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji nego kod nas. Među njima čak i “najvećim Hrvatima” više nisu dovoljne domoljubne pjesme i poruke njihovih istomišljenika da ostanu ovdje i uplaćuju doprinose i poreze za svoju jedinu domovinu. Što tek reći za one kojima je pun kufer mahanja zastavama i prizivanjem referenduma koji nas žele vratiti u “srednji vijek”, umjesto da se ponude rješenja za bolji život svih, a ne samo njih.
Vjerojatno bi egzodus iz privatnog sektora Hrvatske bio još znatno veći kada bi se vani odmah mogli zaposliti i oni s fakultetskom naobrazbom, ne samo liječnici već i svi drugi koji kod nas rade primjerice u financijskom sektoru ili novinarstvu, a u Njemačkoj se slični poslovi plaćaju 4-5 tisuća eura. Srećom po Hrvatsku, za takve “kvalitetnije”, ali i puno bolje plaćene poslove za sada je puno teže pronaći posao vani, posebice onima koji besprijekorno ne govore npr. njemački.
Međutim, i to se vrlo brzo mijenja jer mlađe generacije sa završenim fakultetom uopće ne vide perspektivu u plaći u privatnom sektoru od 5 do 6 tisuća kuna, pa je upitno tko će uopće ostati raditi osim onih mlađih koji se guraju u stranke kako bi se negdje uhljebili u javnom sektoru.
Iako sam na ovim stupcima upozoravao i zagovarao još pred šest-sedam godina ulazak Hrvatske u EU jer smo time konačno postali ravnopravni za konkuriranje na tržištu rada koje broji 500 milijuna ljudi, nitko u politici i gospodarstvu ovo uopće nije ozbiljno doživljavao. Ulazak u EU doveo je do toga da su naši radnici dobili priliku i mogućnost da rade u drugim zemljama članicama.
Radnike se danas kod nas više ne može zadržati samo lijepim riječima i obećanjima, nego uređenim tržištem rada i dobrim sustavom nagrađivanja, a navedeno u RH ne funkcionira dobro. Mnogi koji su gradili profit na nisko plaćenim radnicima, a još k tome nisu uopće ulagali u tehnologiju i razvoj, sada ne znaju kamo se uopće okrenuti.
Mladi imaju mogućnost izbora i odlaska, donošenja odluke u kojem dijelu tog velikog EU tržišta raditi. Htjeli smo u EU, svjesni smo bili da je to golemo tržište, a nismo konkurentni plaćama kao drugi, pa bolje uvjete naš radnik traži vani. Tako prodaju svoj rad gdje misle da su bolji uvjeti za to. Jer, radna snaga je roba, kao i svaka druga. Mladi su odavno shvatili i prihvatili fleksibilnost radne snage.
Nedostatak radnika s potrebnim znanjima i vještinama sve više postaje ključni ograničavajući razvojni problem hrvatskoga gospodarstva u cjelini. Poslodavci nikako ne mogu nadomjestiti radnike koji su otišli jer na tržištu rada u našoj zemlji jednostavno nema takvog profila radnika u dovoljnom broju. Tvrtke ne mogu nadomjestiti radnike koji su otišli niti putem povjeravanja dijela poslova drugim izvođačima jer su gotovo sve naše tvrtke suočene s problemom nedostatka radne snage.
Problem nedostatka kvalificirane radne snage produbio se jer se nije rješavao kada je to trebalo, a nitko nije imao sluha za taj problem, kako Vlada, državne institucije, tako i gospodarstvenici koji nisu mislili da su naši radnici spremni na tako veliku fleksibilnost kada je u pitanju promjena radnog mjesta. Sada su se uvjerili da našem radniku više nije važno gdje radi, već koliko zarađuje.
Stoga ako država svima nama želi dobro, kao što to često ovdje pišem, mora pod hitno krenuti s rezovima, otpuštanjem golemog državnog aparata, barem za 100.000 ljudi, smanjiti povlaštene mirovine i stimulirati zapošljavanjem svih onih u 40-ima ili 50-ima koji su sposobni za rad, a u mirovini su. Vlada koja to prva napravi vjerojatno neće preživjeti, ali netko to jednostavno mora napraviti. To je zapravo preduvjet da se uopće nešto preokrene jer samo smanjenje velikog poreznog opterećenja na plaće neće donijeti ukupno pozitivniju klimu, niti smanjiti odljev ljudi, dok se u potpunosti zaustaviti više nikad neće.
