[layerslider id=”5″]
U nemalom broju slučajeva državni organi postupaju represivno u Međimurju i na sjeveru, što često nije slučaj u drugim dijelovima zemlje. Često se kod nekakvih poreznih i sličnih nadzora, nažalost, pronalaze i “sitnice” kako bi se nekoga kaznilo, jer “može platiti”, dok se onima koji rade na crno ili na sivo i dok ih se kazni to gleda kao još jedan slučaj u nizu.
Nitko ne govori više o tome zašto je do uvođenja fiskalizacije, primjerice, izdavanje računa tijekom ljetne sezone na obali uglavnom bilo nepoznati pojam. Promet je godinama iskazivan u simboličnim iznosima, a prijava gostiju kod privatnih iznajmljivača bio je nepoznati pojam. Prijavljivao se prihod cijele sezone od nekoliko stotina ili tisuća kuna, a zapravo se dnevno kasiralo stotine tisuća kuna.
I, nažalost, još uvijek ima veliki broj bahatih koji slično rade, što se uvjeravamo svakog ljeta kad dođemo na more, jer državni službenici ne rade isti posao kod nas u Međimurju i u drugim županijama.
I to onda boli. Boli, jer ne mogu takvi službenici imati plaće, bez obzira kakve su, a često također nisu primjerene poslu, bez obzira tko što mislio, kao oni koji rade svoj posao kako treba. To je tek mali dio onoga kad je u pitanju sređivanje svekolike situacije.
I ne samo to. Državni bi se organi u takvoj sređenoj zemlji trebali pozabaviti onima za koje se isto najavljuje, ali nikako da se dogodi. Tajkunima i bogatašima koji imaju nesrazmjer između legalnih prihoda i bogatstva. Je li u pitanju nezakonito stečeno bogatstvo, kao što je to slučaj u zapadnoeuropskim državama s dugogodišnjom demokratskom tradicijom, a ne samo, kako mi se čini, da žele zamazati oči javnosti, pa non-stop hapse samo Mamića.
Zar nijedna vlast ne može (želi) uvesti reda u sve dalmatinske županije, gradove i općine kada je u pitanju plaćanje poreza, koncesija i svega drugoga!?
Ne može se, primjerice, i dalje živjeti od iznajmljivanja ležaljki na nekoj plaži, tako da se odrade dva mjeseca na koja se i dalje svodi naš turizam punom parom i prijavi državi do 30 posto prometa i ne plati ništa ili nešto minimalno što bi inače trebalo platiti državi i lokalnoj samoupravi (jer, eto, mora se preživjeti ostalih deset mjeseci).
Jedino možemo naprijed kada se počinju primjenjivati zakoni tako da vrijede isto za sve, da se ujednači praksa njihovog provođenja u cijeloj zemlji. Za tako nešto treba nam samo dobra volja onih koji provode zakone, odnosno, bolje rečeno, trebali bi ih provoditi, ali to ne rade. I tu bi svi morali biti jedinstveni, sve stranke, bez obzira jesu li na vlasti ili su u oporbi.
Međutim, što se događa. Stranke su nametnule podobništvo umjesto stručnosti kao uvjet za kadroviranje, te su s drugim malim i velikim privilegijama svih onih koji se vrte oko njih, posebice zapošljavanjem u javnom sektoru, stvorile takvu situaciju da u ovoj zemlji više nitko ne vidi da se bilo što može promijeniti.
Ozbiljni mediji poput našeg upozoravaju javnost iz tjedna u tjedan na anomalije u našem društvu, posebice kada su u pitanju politički i svi povezani procesi. Pitanje je koliko je to u našoj mogućnosti jer osim nas rijetko tko drugi se usudi izložiti javnosti.
Pa tako sve češće ostajemo usamljeni jer se sve veći broj medija, posebice elektroničkih, “zakačio” za lokalne proračune i objavom vijesti u kojem nema nijedne kritike onoga što rade oni koji im osiguravaju najveći dio prihoda, često uništavaju sav naš trud da stvorimo bolje i pravednije društvo.
Građani se uglavnom ne smiju predati, ne smiju ići linijom manjeg otpora i očekivati da će netko umjesto njih promijeniti stvari. Moramo ih mijenjati svi zajedno.
Tolerancija koja se očituje podrškom stranaka bez obzira na to što plivaju u aferama i ne mijenjaju se stvari nabolje, zapravo donosi cementiranje sadašnjeg stanja s kojim su inače “svi” nezadovoljni. Posebice kada oni vide da birači ne reagiraju osudom, smanjenjem popularnosti, odnosno u konačnici gubitkom izbora.
