[layerslider id=”4″]
Onih 14 dana u komadu koliko u realnom sektoru traje ljetni odmor, duže guštam u iščekivanju, nego kad ga koristim. Nema varanja i produžavanja spajanjem neradnih i radnih dana. Sretnem tako poznanika koji nakon uobičajenog kako ste, pita niste na godišnjem? Bit ću za mjesec dana, na ona čuvena dva tjedna o kojima sanjam cijelo ljeto.
Čovjek sažaljivo kimne. On je iz javnog sektora gdje je korištenje godišnjeg malo drugačije. Ja tješim njega (i sebe), tako vam je to u realnom sektoru, a i više ću uživati u odmoru koji su već drugi iskoristili.
Ne sažalijevam se što ne radim u javnom sektoru. To nije za mene. Volim svoj posao. Previše sam nemirna duha da bih se uklopila u taj sektor. Samo mi nije jasno zašto ljudi u sektoru u kojem su ipak zaštićeniji i sigurniji od zaposlenih u realnom sektoru idu na bolovanje za običnu prehladu, dok mnogi u realnom sektoru na penicilinima dolaze na posao. Nije da su toliko zaljubljeni u posao, ali često previše drugih ljudi u lancu ovisi o njihovom poslu da bi se cijeli poslovni proces mogao samo tako prekinuti.
U javnom sektoru, ljudi svoj posao jednostavno stave ne čekanje. Sto puta ste se susreli s takvim situacijama da neku stvar ne možete riješiti do kraja, jer je netko iz birokratskog aparata na godišnjem, na bolovanju, na pauzi, a do njegova povratka drugi ne diraju njegove predmete, jer nisu nadležni, jer ne znaju postupak, pa ste stavljeni na čekanje do povratka tražene osobe iz administracije s pauze, godišnjeg ili bolovanja.
Pita se čovjek što je u tom sustavu tako zamorno za službenike da njima treba više odmora, da su bolesniji od nas u realnom sektoru?
Možda smo upravo mi njihove stranke uzrok njihova umora. Možda ih umara to što nam moraju objašnjavati procedure koje su nama strankama “kinesko pismo”. Administracija koja ih je izmislila živi u svom svijetu, a mi u svom pa kad se naši svjetovi poklope, govorimo drugim jezicima.
Oni ne razumiju kako mi ne razumijemo da je najprije trebalo kupiti biljeg na adresi A, otići po formular na lokaciju B, a zatim sa svim tim podnijeti zahtjev na lokaciji C. Mi obično pobrkamo lončiće u redoslijedu. Stojimo u pogrešnom redu i kad poljubimo šalter, službenica umorna od “glupih” stranaka po tisući put toga dana mora objašnjavati jedno te isto i iz različitih usta slušati jedno te isto gunđanje glupih stranaka. Tko se od toga ne bi razbolio ili poželio spojiti blagdane?
