[layerslider id=”4″]
Tko je kriv za depresiju i beznađe u Hrvatskoj? Zar mediji zato što prikazuju svakodnevicu takvom kakva jest? Bi li bilo bolje da svojoj publici ispiremo mozak prikazivanjem stvarnosti u ružičastim bojama?
Mnogi ljudi govore kako više ne mogu gledati i slušati ružne i loše vijesti, ali je druga strana medalje da ljude iskreno pozitivne vijesti u medijima sto puta manje zanimaju od loših vijesti. Ali ne radi se o tome. Što bi se u biti promijenilo da se nekim diktatorskim čudom donese dekret da mediji moraju pisti samo pozitivno. To nije nepoznata praksa iz povijesti mnogih država i naroda. Ali ta lažna nametnuta pozitiva ni ljude ni države ni režime nije spasila. Životna stvarnost se ne da prevariti.
Hrvatska je nasađena na pad moralnih vrijednosti i račun je došao na naplatu. Na sunčanoj strani ulice je šačica koja je u tranziciji uspjela jamiti i obogatiti se, te se uhljebila. Ti sada žive solidno, ali im radost kvare oni koji su na sjenovitoj strani ulice. Obespravljeni, osiromašeni, frustrirani i ogorčeni. Nije ugodno biti bogataš okružen mirisom sirotinje. Badava se okružiš debelim zidovima, pogledi prezira kao laserske zrake prodiru kroz njih. Nema zaštite. No uskoro bi ljudi iza debelih zidova mogli ostati osamljeni i napušteni jer prezreni građani napuštaju Hrvatsku. Traže svoj mir u uređenim državama.
Jesmo li zapravo izgubili Hrvatsku koja će ostati veliko odmaralište i rezervat za odmor bogataša s koridorom za bijeg posrnulih pred zakonom u BiH kao rezervnu destinaciju?
Sve do sada predstavljene kozmetičke mjera za demografsku obnovu su zapravo bacanje prašine u oči. One druge fundamentalističke skupine koje društvu pokušavaju nametnuti veće razmnožavanje samo još brže tjeraju mlade iz zemlje, u strahu da se iz zemlje palih vrijednosti ne pretvori u zatucanu džamahiriju.
Nema časti ni ljubavi ni radosti na silu. Nije više pitanje vremena kada će i umirovljenici dodatne prihode tražiti u inozemstvu. Osobno znam za ljude koji su to već učinili. Postavlja se pitanje tko će o(p)stati. Kome ćemo ostaviti ovu zemlju? Domaći čovjek za prosječnu plaću zarađenu u Hrvatskoj ne može ni osigurati krov nad glavom ni preživjeti bez minusa, o odmoru na našem moru nema ni govora. Pa tko želi život u kojemu nema mjesta za male životne radosti? Obećavajuća budućnost je pristanak na život uz mirovinu crkavicu u starosti?
