[layerslider id=”4″]
U sjeni velikog odljeva naših radnika na zapad, pomalo stidljivo, ali kontinuirano raste broj uvezenih radnika u Međimurje. Dolaze iz zemalja izvan Europske unije jer im je otežan pristup na to tržište, atraktivnije od našega. Ali kad već ne mogu na zapad, onda se moraju pomiriti da im Hrvatska bude zapad.
No zašto doista mi ne bismo postali zapad? Gospodarstvo raste. Raste i potražnja za radnom snagom. Strani radnici mogu još i više doprinijeti tom rastu. Privučemo li ih dobrim primanjima, dobro njima, a dobro i nama. Idućih godina broj uvezenih radnika će zasigurno još rasti. Sadašnjih oko pet stotina nije vidljivo u našoj svakodnevici. Premala je to brojka u ukupnoj populaciji. Osim toga, većina radi u građevinskim firmama na terenu razasuti diljem zemlje. Tako da još svatko od nas nema susjeda ili poznanika koji je iznajmio sobu nekom radniku na privremenom radu u Hrvatskoj. Ali uskoro će i to biti dopunska djelatnost.
Najprije bi od iznajmljivanja korist mogli imati oni koji stanuju blizu metalskih pogona koji najviše uvoze stacioniranu radnu snagu kojoj treba smještaj.
Bit će zanimljivo pratiti promjene u Međimurju, druge jezike i kulture ljudi koje ćemo sretati na našim ulicama. Neki će možda toliko zavoljeti naš kraj da će za sobom dovesti i svoje obitelji ili pak se vezati za naše žene.
Sjetimo se samo kakve je promjene donio odlazak naših građevinara u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. Mnogi su u povratku doveli žene iz gradova gdje su bili na gradilištu i stvorili obitelji u Međimurju. Te žene unijele su kulturnu živost u Međimurje i stvorile su jednu od aktivnijih kulturnih udruga Kalinku koja nastupa na raznim manifestacijama i uvijek je rado pozivaju organizatori da se uključi u kulturne programe.
Potraga za stranim radnicima i njihov uvoz u Međimurje povećat će plaće i domaćima. Strani radnik više košta. Treba ga smjestiti i nahraniti. I dok se na našemu šparalo, kod stranoga se neki troškovi nezaobilazni, počevši od troškova dozvola. Mnogi poduzetnici skrivećki plaču za danima kad je domaćih radnika bilo u izobilju pa su stisnutih zuba bespogovorno prihvaćali što su im poslodavci davali uz znakovito mahanje radnim knjigama i otvorenim vratima. Sada je to prošlost. Radnici su po prelascima sve sličniji nogometašima, ne i po plaćama. Tko zna, možda će u budućnosti oni najtraženiji imati svoje menadžere kao nogometaši koji će za njih pregovarati prelaske.
