[layerslider id=”4″]
Izgledalo je nevjerojatno, ali se dogodilo. Nakon desetljeća generacija koje su jedna za drugom živjele bolje stigla su vremena obrnutog procesa. Jesen života sustigla je generaciju koja će živjeti gore od svojih roditelja. Prvi rezultati već su vidljivi. Mirovine te generacije jesu manje nego njihovih očeva i majki, s tendencijom da budu još niže. Ljudi koji su radili preko trideset, pa i četrdeset, godina opasno su u mirovinama izjednačeni s novčanim iznosima koje primaju korisnici socijalnih naknada. Takve mirovine utjecat će na (ne)kvalitetu njihova života i imat ćemo povijesnu regresiju – skraćivanje životnog vijeka i masovnije siromaštvo u starosti.
Jasno je da je tomu kumovala državna politika u zadnjih dvadesetak godina, dopuštajući devastaciju građana osuđenih na rad bez plaćenih poreza i doprinosa te s niskim zakonom propisanim minimalnim plaćama. Nije čudno da starimo. Uz ovakvu egzistencijalnu nesigurnost ušli smo u klub zemalja s najstarijim stanovništvom na svijetu.
Svaka buduća vlast morat će se suočiti s tim problemom. U protivnom imat ćemo “generaciju staraca osuđenu na kontejner”, ako se politika ne usredotoči na vraćanje dostojanstva građanima. Time bi se namirio i dug generaciji koja je najviše platila tranziciju.
Skandinavske zemlje primjer su uspješnosti zato što im je čovjek u središtu političke pažnje. Nedavno sam na susjednoj nacionalnoj televiziji gledala prilog o tome zašto je baš Švedska zemlja s najviše najkreativnijih i uspješnih ljudi. Jednostavno zato što im je u središtu politike stvaranje široke baze kreativnih i stvaralačkih ljudskih potencijala, široka baza onda podiže vrh, a vrh širi bazu. Među ostalim, Švedska je i velesila u izvozu glazbe tako što je stvorila široku bazu umjetničkih škola u kojima se sva djeca mogu okušati u sviranju nekog od instrumenata. Bit je poučavanjem privući što više početnika k ljubavi prema glazbi, i to poučavanjem one vrste glazbe koju dijete voli, a ne torturom svirke po notama i klasičnom glazbom, ako ju dijete ne razumije i ne voli. Ovim potezom šire lepezu glazbenika, ali i zapošljavaju ljude iz umjetničkih zanimanja. Kazat ćete, usporedba s našim uvjetima nije moguća, oni su bogata zemlja, a mi siromašna. Varate se, i oni su počeli iz velikog siromaštva, samo je razlika u tome što su dugo njegovali politiku razvoja ljudskih resursa, a naša politika mislila je da put u bolji život zemlje vodi preko podrške nekolicine bogatih obitelji, koje će onda razvijati zemlju. U konačnici ti ljubimci svake politike samo su stvorili veliku masu siromašnih, frustriranih i ogorčenih građana te veliko socijalno raslojavanje.
