[layerslider id=”4″]
Dirljivo je slušati čelnike sindikata državnih i javnih službi kako su se grčevito uhvatili povećanja plaća na temelju gospodarskog rasta. Kao da su oni zaslužni za to što je došlo do rasta. Dirljivo je gledati kako se država odnosi prema njima kao prema nestašnoj djeci koja pred blagdane zahtijevaju svoj dio kolača. Roditelji bi barem nestašnu djecu pitali čime ste vi to zaslužili. No u javnom prostoru nigdje nisam čula tu vrstu argumentacije. Jedini argument jest to da su oni potpisali ugovor koji se ne poštuje i da na povećanje imaju pravo jer je, eto, gospodarstvo raslo. Stiže više novca u državnu blagajnu i eto ti njih po veće plaće. Ne kažem da nemaju argumente za veće plaće, ali ih nismo čuli. Koji su to argumenti kojima su oni doprinijeli gospodarskom rastu?
Bilo bi nepravedno ovako odoka reći da nitko iz javnih i državnih službi nije tome doprinio.
E tu se država ne usudi reagirati, nego tretira svoje zaposlenike kao da svi na najbolji mogući način obavljaju svoj posao, pa nema loših učitelja, profesora, liječnika, službenika, sudaca. Svima jednako i svima linearno pa što košta da košta, jer država plaća tuđim, a ne svojim novcem.
U privatnom sektoru radi se i duže i ne gleda se na sat, zaposlenik mora biti fleksibilan i uvijek se prilagoditi potrebama posla i očekivati zaradu onako kako se roba ili usluga proda i naplati, a u državnim službama, ili padala tuča ili sijalo sunce, kada datum u mjesecu dođe plaća sjedne i kako im onda objasniti da je gospodarstvo jedva izvuklo glavu iz blata. I kako će poslodavci objasniti svojim zaposlenicima da su oni opet na čekanju, zato jer državnima po ugovoru moraju rasti plaće. A netko će morati podmiriti račun.
A država je, kada je realni sektor u pitanju, neumoljiva. Pristala je na 156 kuna povećanja minimalne plaće. U Hrvatskoj preko 50.000 ljudi radi za tu plaću, a ima i onih koji ni nju redovito ne dočekaju. Plače li država nad njima? Naravno da ne, jer oni nisu njezini zaposlenici, bitno je da su porezni obveznici.
