[layerslider id=”4″]
Oni koji vole mistificirati rekli bi da smo ukleti i da zato ne možemo “nikud nikam”. Ne, nismo ukleti, nego smo takvi kakvi jesmo. Kilavi smo tamo gdje bismo trebali biti jaki, komotni u očekivanju da nam probleme rješavaju drugi, a ne mi sami.
Zato što umjesto da sami djelujemo, radije zazivamo izmjenu vođa, lidera, očeva nacije od kojih očekujemo da nas hrane kao da nam i u zreloj dobi treba otac naš da nas hrani, vedri i oblači. Zato i imamo vlast kakvu zaslužujemo, jer ih mi biramo, ali slabo kontroliramo. Naša vlast je naš lik u ogledalu. Ponajprije zato što vlastitim kompromisima pristajemo na negativnu selekciju. Pognemo glavu i ustuknemo pred svakom pobjedom političke podobnosti pred sposobnošću.
Dugo smo hranili zvijer političke podobnosti, tako da ju je sada teško obuzdati. Ona raste i neprestano rađa nove mladunce koji su odgojeni na sisi podobnosti pa je traže cijeloga života i jedino na njoj mogu preživjeti.
Pitanje je kako su se naše vlade podale toj zvijeri? Zato što imaju privilegiju jahati je i vladati na njezinim leđima, visoko i daleko od običnih podanika.
Sada kad je zvijer neobuzdana veliko je pitanje kako je ukrotiti. Jedni spas traže bijegom od nje, a drugi misle da ćemo je zavezati u tor.
A tko bi trebao obuzdati zvijer podobnosti, zar one kilave kontrolne institucije koje je vlast napunile njezinim mladuncima?
Zato tapkamo na mjestu i zato iznova pronalazimo skrivene tuđe dugove koji ispadaju iz ormara na leđa poreznih obveznika. Zato se ne možemo oporaviti, jer ne možemo toliko zaraditi koliko podobnici mogu potrošiti.
Nekako se čovjek zdravorazumski nada da i taj bunar ima dno i da ćemo stići do dna. A kad stigne do dna, nadaš se da dalje ne možeš propadati. Možeš na dnu bunara izginuti ili ako imaš snage, početi se penjati prema vrhu.
Gdje smo sada mi na putu prema dolje, šćućureni na dnu? Ako smo šćućureni na dnu, tada se trebamo prenuti, odbaciti vlastiti kilavost, jer napredak leži u snazi svakog pojedinca.
