[layerslider id=”4″]
Još pred kojih desetak godina u ovo doba međimurski su vrtovi bili puni žena i muškaraca koji su štihali i rahlili gredice u koje se sijalo i sadilo povrće. A sada se više nikome ništa ne isplatiti. Naoko je sve jeftinije u trgovačkim centrima.
Štoviše, postalo je sramotno da vas netko vidi s motikom u ruci. Ili ste čudak ili škrtac kojemu je i glavica salate u dućanu preskupa.
Bože sačuvaj da držite kokoši ili hranite prasce za svoje potrebe u dvorištu. Ma gdje se kokošinjci i svinjci uklapaju u hortikulturno uređenje vašeg dvorišta. Pa neće se valjda iz vašeg dvorišta širiti miris kao da ste najveći seljaci. Nazadni i zaostali.
Nikakvi mirisi. Navikli smo na sterilni izgled voća, povrća i mesa koje gledamo preko tankih najlonskih folija u pakiranju – sipaj u porciju za četiri osobe. Točno odmjerena količina za statistički prihvatljivu obitelj prema kojoj je krojena serijska proizvodnja.
Još prije ulaska u EU glavni argumenti protiv ulaska bili su argumenti i bojazni da će nam biti zabranjene koline i da ćemo ostati bez domaćeg sira i vrhnja. Ništa od toga se nije ostvarilo. Unatoč tome kolinje kao da su same od sebe izumrle, a jedini domaći sir i vrhnje su oni iz supermarketa.
Što nam se poremetilo da smo na jeziku fanatični zagovarači zdrave i domaće prehrane, a prognali smo je vlastitom voljom iz svojih dvorišta. A s deset kokoši koje nesu jaja, dva prasca u svinjcu i deset gredica povrća i nekoliko stabala voćaka i grmova bobičastog voća bili bismo gospodar svog zdravog života.
Dovoljno nam je bilo pokazati jeftinu hranu u celofanu u supermarketu da odbacimo svoju i da od proizvođača i stvaratelja postanemo lijeni promatrači. No po društvenim mrežama fanatično ćemo zagovarati domaće. A gdje raste to domaće ako ne doma. Iz oponašanja pomodarstva, unatoč tome što imate prostranu okućnicu, na njoj niste posadili ni gredicu luka i salate. Iz dvorišta ste prognali kokoš da vam ne bi “kakale” po uredno pokošenoj travi.
