[layerslider id=”4″]
Možemo li u Međimurju uopće govoriti o tome da imamo sela. Vrlo teško. Većina naših stanovnika na selu ne bavi se poljoprivredom, ne drži stoku, a ima svu komunalnu infrastrukturu kao u gradu i barem jedan auto u dvorištu, a obično i više.
U nekim stvarima čak prednjačimo i pred glavnim gradom Zagrebom jer, za razliku od njihovih stanovnika, odavno odvajamo otpad na kućnom pragu, a oni o tome tek govore da bi trebalo, kao da je to utopija. No to ipak ne znači da živimo kvalitetnije od njih.
Naša su mala mjesta prestala biti sela, a pretvorila su se u spavaonice, nekakvu vrstu predgrađa ničijih gradova.
U njima samo prespavamo i ujutro iz njih odlazimo na posao. Vraćamo se kasno poslijepodne ili predvečer. Živimo negdje drugdje. U pravilu poznajemo više ljudi iz svoga radnog okruženja nego iz svog sela. Okružujemo se ljudima s kojima dijelimo iste vrijednosti, afinitete, hobije, a puno manje sa susjedima, da ne govorimo s rodbinom dalje od braće.
Društvene domove moguće je napuniti samo ako je u pitanju školska ili vrtićka priredba, kada mame, bake i bliža obitelj dođe razdragano pogledati nastup svoje djece.
Kulturnih je događaja u pravom smislu vrlo malo, jer kulturni amaterizam iziskuje vremena i sve više administriranja zbog ZAMP-a, pisanja projekata, javljanja na natječaj. U redu je kontrola trošenja javnog novca, ali ne tako da ubije entuzijazam i volju za rad.
Tako se život u manjim mjestima zatvorio u kuće, za televizijske ekrane, a društveni život preselio na Facebook. Kada sam prvi put na bdjenju mjesnog pokojnika čula da šezdesetogodišnjakinje sa sela razgovaraju da su o smrti pokojnika doznale preko Facebooka, postalo mi je jasno koliko su se stvari izmijenile.
Danas više nema ni banalnoga slatkog ogovaranja u četiri oka: “Ovo ti velim u povjerenju, nemoj nikome reći!” Intima se danas rasprostire na internetu da za nju dozna svijet. A kada je tako, koga zanima kada nema okus zabranjenog voća. Danas se nitko nikomu ne bi miješao u život. Zbog toga smo dobili hladnoću u međuljudskim odnosima.
Samo koju godinu ranije u ovo doba u svakom dvorištu djeca bi se igrala na snijegu. Mame bi morale upotrijebiti svu svoju maštu da ih promrzle i mokre s hladnog dvorišta dozovu u toplu kuću. Sada moraju upotrijebiti svu svoju maštu da ih od kompjutorskih igrica odvuku na svježi zrak na dvorište da barem okuse snijeg iz prve ruke. Ne vuče tu djecu više ništa da se druže i igraju sa susjedovom djecom. Njihovi su prijatelji virtualni, a njihovo prebivalište virtualni oblak u Nigdjezemskoj. Život u njihovom selu samo je konačište u kojem jedu i spavaju.
