[layerslider id=”4″]
Sve je kod nas drugačije nego u ostatku države, pa čak i u snazi političkih stranaka. Ono što je u Hrvatskoj jako, u Međimurju je slabo, i obrnuto. HDZ kao da je nakon izbornih rezultata na lokalnim izborima u Međimurskoj županiji bacio koplje u trnje. Nema volje za ozbiljnije podizanje ove stranke u Međimurju. U Čakovcu smjene vodstava na čelu organizacije svako malo. Tako da je ova organizacija skoro češće pod povjerenstvima ili v. d. upravama, nego pod stvarnim vodstvom, a tako se ozbiljno ne može raditi. Kao da nitko nema ozbiljnu želju pozabaviti se strankom. U najboljem slučaju stranka je poslužila kao odskočna daska za neke funkcije i nakon toga neka se stranačkim radom bavi netko drugi.
Predsjednik županijske organizacije HDZ-a Darko Horvat u svom je filmu. On ima osebujnu predodžbu o tome kako bi trebalo funkcionirati komuniciranje s javnošću. Duboko razočaran što stvari ne funkcioniraju onako kako on misli da bi trebale, odlučio se oglušiti i ne kontaktirati s javnošću, osim povremeno, kad po svom nahođenju odluči prekinuti šutnju.
Koliko takva politika koristi stranci vidi se i po rezultatima. U gradovima i općinama gdje je komunikacija živa postoje i rezultati. S javnošću treba komunicirati dnevno, biti pristupačan i otvoren. Blizak svima i građanima i novinarima. Treba osluškivati bilo javnosti ili probleme. Imati osjećaj za stvarnost. Ona je puno drugačija od stvarnosti u kojoj žive političari u saborskim klupama, u ministarskim uredima, na sjednicama, stranačkim sastancima, nadmetanjima za uspon u stranačkoj hijerarhiji. Lako se pri tome zaboravi stvarni život, pa i čak i ako na početku političkog djelovanja nije bila namjera.
U političkom životu snažna oporba je jednako važna kao i vlast, da ju kontrolira, korigira i biračima nudi alternativu. To je ozbiljan posao koji iziskuje entuzijazam koji sam po sebi treba ispunjavati članove stranaka zadovoljstvom da svojim djelovanjem podižu zajednicu. Nažalost, u stranačkom životu, i to ne samo kod HDZ-a, osjeća se ispraznost. U stanke se ulazi radi “legitimacije” kao ulaznice za uspon u karijeri. Javnost to osjeća, a onda je političarima krivo što se na njih gleda s prijezirom i što one koji imaju entuzijazam to odbija od političkog djelovanja. Političari odnos javnosti prema sebi mogu promijeniti samo tako da počnu čistiti svoje redove i tako graditi povjerenje prema građanima.
