[layerslider id=”4″]
Život je bumerang, vraća se. I dobro i zlo. Kako u osobnom životu, tako i u zajednici. Uskoro će u našoj domovini građani postati najtraženija roba. I to ona vrsta građana koja radi, privređuje i uplaćuje u proračun. Istina, građanima je dugo trebalo da nauče što je kapitalizam i kako on funkcionira. Da se sastoji od računica, interesa i robe koju treba što bolje prodati. Dobit je glavni cilj.
A u toj igri i ono što znate i radite samo je roba koju treba što bolje prodati. Oni koji su prvi shvatili bit kapitalizma postali su tajkuni, a oni drugi – njihova radna snaga koju su kao male majmune dugo vremena izigravali na sve načine, čak i ne isplaćujući im plaće, bez posljedica.
Zapravo desilo nam se da smo formirali državu, a da na čelu nismo imale vizionare ili barem sposobne arhitekte koji bi državom upravljali na korist svima, a ne samo njima. Političari su se iz generacije u generaciju gubili u političkom folkloru, zabljesnuti moćima novih tajkuna kojima su asistirali kao udvorni pomoćnici.
No kad je narod shvatio da glasanjem rukama ne postiže ništa, odlučio je glasati nogama. I sad je pitanje kako zadržati narod da ne pobjegne od vlastite države. Nakon gorke lekcije da vrijedimo onoliko za koliko možemo prodati svoju pamet, znoj i ruke, krenuo je narod u potragu za boljom zaradom i životom. I gle “opakog” li naroda, ne želi više slati doznake u domovinu, što bi bila velika radost za naše političke elite. Da je tako, elite bi jednim udarcem riješile dvije muhe: gunđanja nezadovoljnih građana, a proračun bi i dalje punili od njihovih doznaka.
Sad je pitanje kako zadržati narod koji je odlučio domovini okrenuti leđa. Povesti svoje obitelji u tuđinu i svoj novac trošiti drugdje. Neće biti doznaka iz inozemstva, a ni naroda koji bi radio u domovini. No spasit će se samo oni koji su otišli. Ovi koji su ostali, trpjet će mizerne mirovne zbog mizernih plaća i otići u povijest kao izgubljena generacija. A što ćete, kotač povijesti uvijek nekoga zgazi!
