[layerslider id=”4″]
Preselio Jura iz Zebanca u Zagreb i ponovno počeo jesti banane. Čovjek bi na prvu pomislio da mu to u Zagrebu dopušta viši standard. Čovjek preselio u glavni grad pa si može priuštiti južno voće.
Ali ne, nije u tome štos. Kod kuće u Zebancu, kada oguli bananu, mora razmišljati u koju će vreću ili kantu odložiti koru da ga ne presretne mamin prijekorni pogled. U Zagrebu je priča drugačija, tamo stanari iz cijele zgrade smeće bacaju u jednu te istu kantu i nemaš brige, nema sortiranja, samo odbacivanje. I tako je Jura zbog komocije ponovno počeo jesti južno voće jer u Zagrebu ne treba razmišljati o sortiranju otpada.
I sada ja vas pitam gdje je veća provincija – u Zagrebu ili Međimurju? Mi ovdje uvijek smo se trudili preuzimati navike boljih i razvijenih od nas. Po nekim procjenama, zbog toga više Međimuraca i njihovih potomaka živi izvan domovine i naše Županije nego u samoj Županiji. A zadnjih mjeseci ponovno se aktivirao odljev mladih obitelji.
Zašto je međimursko gospodarstvo brže izašlo iz krize? Zato jer se okrenulo izvozu i povezalo s razvijenijima od sebe. Da su naši gospodarstvenici čekali oporavak domaćeg tržišta i rasterećenja koje obećavaju sve vlade u nizu, i mi bismo se pretvorili u opustošenu Slavoniju kojoj Dublin postaje glavni grad.
Cijela država sada strepi što će Vlada odlučiti oko Agrokora, i koliko će nas to koštati. Agrokoru je dozvoljeno da bude država u državi u paralelnom svijetu zakona. Mogao je dugovati dobavljačima, bankama, državi, a sada kada su te brojke narasle do strahovitih razmjera to više nije problem Todorića nego države. A što je država drugo nego prihodi poreznih obveznika.
Ima li sada Vlada drugo rješenje, osim da opet ne oguli porezne obveznike? I kako će objasniti da nema prostor za rasterećenje zdravih poduzetnika i povećanje minimalnih plaća bude li akumulaciju zdravih koristila za zbrinjavanje Agrokora?
Bez države neće biti rješenja za Agrokor. A to za sobom povlači one koji su zdravo poslovali da preko poreznih opterećenja spašavaju još jednoga teškog bolesnika, kao što je bila i brodogradnja. Konačni rezultat te operacije spašavanja brodogradnje bila je isisana zdrava akumulacija u bolesnika u dubokoj komi. I zbog takvih bolesnika na kraju ispaštaju zadnji u lancu – blagajnice u trgovačkim lancima, tekstilne radnice i svi oni za koje država smatra da ne zavrjeđuju minimalac ni do tri tisuće kuna. Hoće li ovaj put biti drugačije?
