Međimurje se već godinama bori s problemom niskih plaća. Niža stopa nezaposlenosti nego u ostatku države, ugodan ambijent i prostor za život i vrijedni građani očito nisu dovoljni za veće plaće Međimurcima. Tako u usporedbi s ostatkom države neprestano zaostajemo s visinom plaća, te su one uvijek na samom dnu. Proučavajući i pokušavajući doći do nekog jednostavnog zaključka zašto je to tako, pregledom određenih podataka i statistika, vidljivo je da oni ipak ne daju točnu sliku i odgovor na pitanje, već se neprestano pojavljuju nova pitanja koja pomrse sve kockice u dotadašnjim zaključcima, a posebno stoga što se do sada nitko nikada nije ciljano, detaljno i znanstveno bavio s problemima plaća Međimuraca.
Prema nekim stavovima Međimurje ima plaće niže od nacionalnog prosjeka zbog toga što je gospodarstvo naše županije oslonjeno na niskoprofitabilne prerađivačke industrije: tekstilnu, obućarsku, kožarsku, tiskarsku i metaloprerađivačku te poljoprivredu. Iako Međimurje nema visoko razvijeni primjerice bankarski ili financijski sektor koji u državnom prosjeku ima veće plaće, ionako je to specifičnost samo glavnog grada države koji je posebna priča za sebe naspram cijele države. Stoga je stav da su niskoprofitabilne industrije razlog niskih plaća kod nas samo mantra koja se, od centralizirane vlasti kakvu imamo, spušta prema nama Međimurcima već dva desetljeća, pokušavajući nam nametnuti činjenicu da smo sami krivi što su nam plaće male. Isto tako metaloprerađivačka industrija pak doista nije niskoprofitabilna, posebno ne kod nas gdje ona ima najviše plaće u usporedbi s ostalim djelatnostima.
Često se u kontekstu niskih plaća spominje kao problem i niska produktivnost postojećih industrija u Međimurju i potreba za modernizacijom proizvodnih linija, no to su paušalne procjene budući ipak nismo tako tehnološki zaostali i “nemoderni” u svim industrijama.
Pri pogledu na zaposlene u Međimurju u oči upada još jedna činjenica. U usporedbi s ostatkom države kod nas je u prosjeku manje građana zaposleno u javnom sektoru, koji pak ima 20 posto veće plaće nego privatni sektor (što je opet samo po sebi apsurdno, budući privatni sektor financira javni preko poreza i nameta).
Međimurci vole raditi, u tome vide smisao života više nego u ljenčarenju i odmaranju, pa su im i sami životni prioriteti drugačiji od onih građana države koji nisu takvi. Uobičajeno je čak reći i da svaka druga kuća u Međimurju ima neku firmu ili obrt, što znači da smo po prirodi poduzetni. S godinama je vidljivo da nam se taj rad na kraju isplatio kroz činjenicu da smo postali primjer razvoja u državi, posebno u malom poduzetništvu, iako zbog loših uvjeta poslovanja u smislu prevelikih poreza i administrativnog opterećenja očito ne možemo isplaćivati veće plaće.
Međimurje je također prostor s najmanje afera i financijskih zakulisnih igara za koje često vidimo da se događaju u drugim dijelovima države. S druge strane, domovinu nam je obuzeo ortački kapitalizam zbog kojeg poslovni uspjeh ovisi o bliskim vezama, dogovorima i interesima političara i poduzetnika, koji međusobno, na različite načine, raspodjeljuju zajednički državni javni novac i gledaju samo osobnu korist. Postojanje ortačkog kapitalizma je i glavni razlog zaostajanja cijele države u razvoju naspram ostatka Europske unije. Iako i u Međimurju ima sličnih primjera, u bitnome Međimurci kao poduzetnici funkcioniraju drugačije, budući da su se svojim razvojem i radom maksimalno okrenuli pravom poduzetništvu i posebno izvozu. No, da bi uspjeli na inozemnim tržištima, morali su smanjiti cijenu rada, posebno zbog poreza i nameta s kojima su opterećeni od strane same naše države. Pojednostavljeno, s uvjetima poslovanja u sustavu ortačkog kapitalizma u kakvom smo prisiljeni funkcionirati kao dio jednog naroda, previše opterećeni i s poreznim i neporeznim nametima, ispada da smo mi kao Međimurci prepošteni da bismo imali veće plaće, budući da je sustav u Hrvatskoj antipoduzetnički.
