Željko je 13. listopada dvogodišnju kćer Emu držao u naručju. Na njih je u mjestu Cvetkovec kraj Koprivnice naletio automobil. Ema je preminula. Željku su zbog oporavka to tajili.
Mojeg anđela više nema. Osam mjeseci nisam znao da mi moje Eme više nema, tek sam 22. svibnja ove godine saznao da nije preživjela nesreću, priča nam kroz suze Željko Prispilović (41) iz Cvetkovca kraj Koprivnice dok miluje križ na njezinu grobu, piše 24sata.hr.
Kobnog 13. listopada prošle godine zadnji put je dvogodišnju kćer držao u naručju, kad ga je s leđa pokosila 21-godišnja vozačica Škode Octavije. Tri tjedna bio je u komi. A tog dana, oko osam ujutro, krenuo je pješice držeći Emu u naručju i sina Mihaela (6) za rukicu prema autobusnoj stanici kako bi u Koprivnici za suprugu koja se bori s karcinomom izvadio dopunsko zdravstveno osiguranje. Stigli su nadomak stanice, a vozačica je naletom izvan ceste na proširenju udarila Željka. Prije nego što je izgubio svijest, Željko je, kaže nam, minutu, dvije čuo Emino zapomaganje. Potom je vozilom Hitne pomoći prevezen bez svijesti u koprivničku Opću bolnicu, gdje se borio za život.
– Da sam mogao ustati, vjerujem da bih pomogao mojem anđelu – kaže nam Željko, inače profesionalni vojnik, dok mu se suze kotrljaju niz lice. Dodaje kako će za sva vremena ostati u tom koprivničkom prigradskom naselju jer mora svaki dan svratiti na groblje kako bi popričao s Emom.
Cijelo vrijeme dok se liječio supruga i sin su ga posjećivali u bolnici te po preporuci liječnika tajili da je Ema, kako nam je rekla supruga, otišla na nebo. Ispričala nam je da Željko u početku, dok je gledao slike obitelji na mobitelu, nije nikoga prepoznavao, ali kad mu je rekla tko je tko, znao je pitati za Emu.
Obitelj morala tajiti
– Govorila sam mu da je sve u redu i pri tome gutala knedle te na sve načine sprečavala da me suze ne izdaju – govori nam supruga Sanela, kojoj je u ponedjeljak utvrđeno da je zloćudna bolest metastazirala i, osim jetre, pluća i lijeve dojke, zahvatila i mozak. Rekla nam je da će sve ona to izdržati jer se mora boriti kako bi se Željko što prije vratio u normalni život, a mora podignuti i sina koji je kod njezinih roditelja u Malom Lošinju. Tamo će ove godine krenuti u školu jer ona ne može zbog čestih odlazaka u bolnicu za sada skrbiti o njemu i Željku kojemu je potrebna pomoć.
– Morao sam ispočetka učiti govoriti, pisati i hodati. Sad hodam uz pomoć štake, ali sve mi to nije bilo teško jer sam mislio kako je moja obitelj zdrava. Supruga mi je govorila da njoj zdravlje ide nabolje. Nekoliko dana prije nego što su me pustili iz Krapinskih toplica, žena došla do mene i počela plakati. Upitao sam je zašto plače kad je sve u redu. Idem kući, a djeca su zdrava. Tad je došao liječnik i rekao mi da je Ema preminula nakon nesreće. Tad sam poželio da sam ja umjesto nje u grobu jer je Ema tek počela živjeti – govori nam otac koji je sa zida skinuo sliku i držao je u naručju kako je i prije devet mjeseci posljednji put nosio svoju nikad prežaljenu kćer. Govori da bi sve dao i ponovno preživio brojne operacije i sve muke samo da mu je kći ostala živa.
Željko se dobro oporavlja.
