Sezona radova na međimurskim poljima je u mirovanju. Proljetne kulture skinute su s poljoprivrednih parcela, pšenica i ostale jesenske žitarice lijepo napreduju jer im odgovaraju trenutne vremenske prilike, a ostatak parcela je izoran i čeka proljetnu sjetvu. No, to ne znači kako većina naših ratara miruje. Štoviše, itekako su aktivni u svojim skladištima jer “ljetinu” treba pakirati i pripremiti za prodaju. U prvom redu, to se odnosi na krumpiraše, pa proizvođače luka, kukuruza, ječma i svega ostaloga što se još nije prodalo. Uz to što je nužnost riješiti se proizvoda, prostore treba pripremiti i za novu sjemensku robu, umjetno gnojivo i drugog repromaterijala za proljeće.
– Želimo se do Božića riješiti svega i isprazniti skladišta s lukom i krumpirom – rekao nam je Đuro Srpak, najveći poljoprivredni proizvođač iz Hodošana. Kako kaže, godinama uzgaja puno toga i radi za poznate otkupljivače.
Da je vrijeme mirovanja radova na polju, na njegovom dvorištu svjedoče parkirani traktori, kombajni i ostala mehanizacija. Jedino su u pogonu viljuškari koji prevoze pune palete od skladišta ili hladnjače do kamiona koji su stigli po “robu”. Posjetili smo ih upravo u trenutku predaha i odmora jer je netom ispratio nekoliko šlepera punih svog krumpira.
– Poljoprivreda je vrlo širok pojam i tu nema mjesta za specijalizaciju, odnosno kreneš s nečime i time se baviš do kraja života – krenuo je s pričom naš domaćin. – Prevalili smo mi preko leđa već svašta. Tako smo primjerice 1976. godine hranili svinje i mogu reći da smo imali tvornicu prasadi. No samo tri godine jer su se svinje “pojele”. Drugim riječima, svi su imali svoje svinje i tržište se teško nalazilo.
U to vrijeme a i prije, kaže, nije bilo kuće koja nije imala svinje, krave, kokoši, patke. Praktički svaka obitelj imala je ficlek zemlje pod kukuruzom ili krumpirom. Seljak se dizao i odlazio u polje u 3 sata ujutro, radio je i ništa mu nije bilo teško. A danas, naglašava, svi bi se mladi htjeli obogatiti preko noći i bez tvrdog rada što je nemoguće.
Iz godine u godinu kupovao je i okrupnjivao svoje parcele pa tako danas ima 10-15 ha pod krumpirom, isto toliko i pod lukom, a uzgaja i kukuruz, pšenicu, soju. Jednom riječju, sve što tržište traži. A njemu se treba znati i prilagoditi jer je vrlo zahtjevno, ali i nestabilno.
– Prilagodba novim smjerovima u poljoprivredi i nije baš tako jednostavna. Ulagali smo u mehanizaciju, prije svega strojeve i traktore, skladište, uveli smo navodnjavanje gotovo na sve parcele… Imamo i svoju hladnjaču za krumpir i luk i sada krenuti u druge vode je dosta teško. Teško je i svega toga se odreći jer ga polako pritišću godine, a pristižu i nove generacije, u njegovom slučaju, stasa već i unuk, maturant čakovečke Gospodarske škole, smjer poljoprivredni tehničar.
– Vrlo sam ponosan na njega i sretan što se odlučio za nastavak tradicije. Trenutno je u Poljskoj na stručnoj praksi, a iduće godine sprema se na Agronomski fakultet u Zagrebu.
Kako je više od pola stoljeća u poljoprivredi, bogato životno iskustvo naučilo ga je kako treba nastupiti na tržištu. No, to ne znači da i dandanas ne vuče repove neisplate isporučene robe. Kao i poljoprivrednici s kojima smo do sada razgovarali, ljuti se na naše nesređeno tržište, a samim time i na Europu koja ih “meče doli”.
– Zemlje Europske unije viškova i škart robe rješavaju se na zadovoljstvo naših uvoznika koji kupuju sve što je jeftino, samo da je fal bez obzira o čemu se radi. Tržište jednostavno određuje cijenu i tu si ti nebreš ništ.
Prekaljeni proizvođač trenutno nema problema s naplatom svoje robe pa čak ni s akcijskim cijenama u trgovačkim lancima.
I dok ispraća pune šlepere krumpira i luka iz svog dvorišta, već razmišlja o nasadima novog luka koje je zasadio na jesen. Nada se i snijegu, kao pokrivaču koji štiti tek nikla pera mladog luka od naših kontinentalnih minusa.
Foto: Zlatko Vrzan
